Franjo: Papa koji nije odgovarao očekivanjima

U trenutku kad svijet traži glasne vođe i brze odgovore, Franjo je birao šutnju. Njegova je tišina progovarala jasnije od slogana, a ranjivost mu je bila snaga. Njegov pontifikat nije bio era moći – bio je epizoda autentičnosti.

U jednom od svojih posljednjih susreta, papa Franjo primio je američkog potpredsjednika J. D. Vancea. I premda se razgovor odvijao u skladu s diplomatskim protokolom, bilo je jasno da među njima nema mosta. Franjo je bio antipod svemu što Vance zastupa: nacionalizam bez suosjećanja, ideološku zatvorenost, evanđelje moći. Na zajedničkoj fotografiji Franjo nije glumio oduševljenje. Nije morao. Njegova tišina bila je elokventnija od tisuću riječi. Kao da je znao da je svoje već rekao. I da ga taj jedan svijet možda više ni ne želi slušati.

Jer Franjo nikada nije bio papa spektakla – i upravo zato je postao spektakl. Njegova moć nije ležala u rečenicama koje pršte, nego u zarezima koji dopuštaju tišini da diše. Bio je tihi prorok koji je punio stadione. Geste koje nisu tražile kameru pretvarale su se u naslovnice. Bio je rock-zvijezda samo zato što je bio iskren. Jednostavan. Autentičan. A sada, kada je umro, ne završava samo jedan život – završava jedno duhovno razdoblje. I ostaje pitanje koje više skriva nego što otkriva: tko je zapravo bio taj tihi čovjek iz Argentine kojeg smo poznavali kao Franju?

U Hrvatskoj, Franjo nije bio dočekan s oduševljenjem kao njegovi prethodnici. Od prvih dana pontifikata, izazivao je nelagodu u pojedinim krugovima – ne zato što bi govorio protiv, nego zato što nije govorio za. Nije potvrđivao njihova očekivanja. Odbio je sudjelovati u kulturnim ratovima, a to je očito bio neoprostiv grijeh. Njegova suzdržanost oko kanonizacije A. Stepinca nije bila znak slabosti, nego poziv na ozbiljno suočavanje s poviješću. Osnivanje mješovite komisije sa Srpskom pravoslavnom crkvom – čin pastoralne razboritosti – za neke je bio čin (vele)izdaje. No Franjo nikada nije djelovao po logici “naših” i “njihovih”. Njegova je istina bila teža: ona koja se može podnijeti pred Bogom. I pred poviješću. Zato ga se i napadalo – ne iz nevjere, nego iz potrebe da se zaštite mitovi. Ne zato što je rušio dogme, nego zato što ih nije koristio kao političke bedeme. U zemlji koja još uvijek ne razlikuje svetost od simbolike, on je nudio zrcalo. A to zrcalo boli.

Ono što je Franju činilo stvarno drugačijim nije bila samo njegova kritika klerikalizma ili bliskost siromasima. Bila je to njegova ustrajnost u dijalogu – ondje gdje većina više nije ni glumila nadu. Njegov susret s patrijarhom Kirilom, njegov pokušaj diplomacije tijekom rata u Ukrajini, njegovo inzistiranje da se ne zaboravi milosrđe – sve to nije bilo diplomatsko. Bilo je evanđeosko.

I zato je iritirao i lijeve i desne. Bio je smetnja onima koji su htjeli Crkvu pretvoriti u tvrđavu. Jer Franjo je znao: istina ne dolazi iz moći, nego iz ranjivosti. A empatija nije slabost, nego posljednji otpor dehumaniziranom svijetu.

Dok se suvremeni tehnokrati rugaju suosjećanju kao reliktu prošlosti, Franjo ga je pretvorio u snagu. Bio je most u svijetu koji bira zidove. Šapat u vremenu koje viče. I sada, kada je utihnuo, ostaje njegova šutnja – ne kao praznina, nego kao proroštvo koje će trajati.