Kad svetinja postane poruka: što se dogodilo na Gospinu otoku u Solinu?

Svetinja ne bi smjela biti kulisa za tuđi bijes, a vijest iz Solina pokazuje koliko brzo šutnja institucija postane gorivo.

Gospin otok u Solinu obično je sinonim za ono što nam kronike rijetko nude: tišinu. Zato vijest da su između 31. prosinca 2025. i 4. siječnja 2026. oštećeni električna rampa u vlasništvu župe i unutarnji zidovi crkve zvuči kao hladan tuš. Ne samo zbog štete, nego zato što se dogodila u prostoru koji ljudi doživljavaju kao utočište.

Svetinja ne bi smjela biti kulisa za tuđi bijes, a još manje pozornica za anonimne poruke.

Osuda čina je jednostavna. Ali pitanja nisu ništa manje važna, jer bez njih ostajemo na razini moralne oglasne ploče: svi nešto osjećamo, nitko ništa ne zna.

Prvo je proceduralno. Policija navodi da nije zaprimila izravnu prijavu, nego je postupanje pokrenula nakon javno objavljenih informacija. To je detalj koji ne smije proći ispod radara. Ako se doista želi otkriti počinitelja, nije dovoljno objaviti apel i zamoliti vjernike za dojave, makar i anonimne. Potrebna je službena prijava, zapisnik, jasna vremenska crta i odgovornost. Inače se čak i opravdana indignacija pretvara u maglu.

Drugo pitanje je praktično, gotovo banalno. U priopćenju župe sugerira se da se oštećenje dogodilo za vrijeme večernje mise, u blizini svetohraništa. Kako je moguće oštetiti zidove u tom prostoru dok traje liturgija, a da nitko ne primijeti? Ako se ovo doista dogodilo tijekom mise, onda imamo ili iznimno vješte počinitelje ili iznimno rastresenu pobožnost. Možda se pod “za vrijeme mise” misli na širi vremenski okvir, možda je riječ o nespretnoj formulaciji koja pojačava dramatičnost. U oba slučaja zajednici treba više jasnoće, ne više uzvika. Kao u nedavnom slučaju lažnih vijesti o navodnom napadu na časnu sestru u Zagrebu, činjenice su jedina zaštita od glasina i lažnih vijesti.

Treće pitanje je simboličko i tu ulazimo u našu aktualnu crkvenu temu: što radimo s umjetnošću kad se umjetnik moralno uruši? U crkvenom prostoru, domaćem i svjetskom, dugo se slavilo ime Marka Rupnika, a onda je javnost doznala za teške optužbe i crkvene mjere koje su taj slučaj pratile. Neka su svetišta njegove mozaike prekrila ili uklonila, neka i dalje šute i čekaju da bura prođe. U takvoj atmosferi nije nemoguće da netko pomisli kako “pravdu” može provesti čekićem.

Problem je što čekić nikad ne razlikuje pravdu od bijesa, ni istinu od performansa.

On samo udara, a rana ostaje zajednici.

Ipak, postoji istina koju ne smijemo preskočiti: ako se pokaže da je ovdje netko doista ciljao umjetnost povezanu s Rupnikom, onda je to i simptom šireg problema. Godinama smo gledali kako se skandal zlostavljanja gura u stranu, relativizira ili tretira kao PR-kriza, dok su žrtve tražile minimum priznanja i pravde. Nasilje nad oslikanim zidom nije pravda, ali šutnja institucija često stvori moralni vakuum u kojem neki pomisle da smiju glumiti tužitelja i krvnika.

Crkva neće sačuvati svetinje ni prešućivanjem ni čekićem, nego istinom i odgovornošću. Prvo prema žrtvama, pa tek onda prema zidovima. Jer povjerenje se ne pali na prekidač.

Večernji list (11.01.2026)