Grad na gori: anatomija vidljivosti

Ne možemo se sakriti: naš život već sada nekome daje okus i svjetlo ili ostavlja gorak trag pepela.

Postoji jedna vrsta čitanja Svetog pisma koja me redovito fascinira: kao da gledamo trailer nekog novog filma. Dvije minute lijepih kadrova, malo nade, malo “wow”, pa se vratimo seriji koja nam je stvarni život. Nije ni čudno. Jer navikli smo na sadržaje koji nas pomaknu taman toliko da kliknemo “next episode”.

Isus danas, međutim, ne pušta trailer. Ne nudi savjet i ne dijeli citat za story. Izgovara rečenicu koja zvuči kao da je prevelika za prosječnog čovjeka na prosječnu nedjelju: “Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlo svijeta.” Ne kaže: “Postanite.” Ne kaže: “Kad se dovedete u red.” Ne kaže: “Ako budete dovoljno duhovni.” Nego: vi jeste.

Rečenica koja nas razotkriva: “Vi jeste.”

Tu nastaje mali problem. Teško se oteti dojmu da smo duhovno istrenirani sumnjati u pohvalu. Kao da je svaka potvrda sumnjiva, a svaka kritika realistična. Sjetim se mlade medicinske sestre iz Rumunjske koja je radila u jednoj ordinaciji u Grazu: nadređeni liječnik joj je rekao da radi “suvereno”, a ona je danima hodala potištena jer je shvatila da radi sve pogrešno. Njegova pohvala joj je zvučala kao prijekor. Razlog je bio taj što u tom trenutku ona nije suvereno vladala njemačkim jezikom.

Tako i mi ponekad prevodimo Isusa. Kad kaže “ti si svjetlo”, mi ponekad čujemo “ne svijetliš dovoljno”. Kad kaže “ti si sol”, odmah osjetimo vlastitu bljutavost. Krivnja nam je poznata i zato sigurna. Povjerenje bi nas moglo izložiti. Povjerenje bi nas moglo povrijediti.

No Isusov govor nije motivacijski poster. To je govor koji stvara novu stvarnost, kao kad u dobrom filmu jedna rečenica preoblikuje cijeli lik. “Vi ste” nije stanje koje smo mi proizveli, nego identitet koji nam je darovan. Bog računa na nas ozbiljnije nego što mi računamo na sebe. To je, usput, prilično neugodno povjerenje, jer od nas se nešto očekuje.

Isus to ne čini iz udobne distance. Ne postavlja me na pijedestal. Šalje me za stol, u kuhinju, u avion, u susjedov dnevni boravak. Ukratko: tamo gdje se život stvarno događa, gdje se pere suđe i gdje se živci potroše prije ručka.

Sol koja se troši, svjetlo koje se daje

Zato su Isusove slike praktične. Sol se ne stavlja na policu: rastopi se u jelu i nestane, a zahvaljujući njoj sve dobije okus. Svjetlo se ne pali da bi se u njega gledalo, nego da netko u mraku ne udari u rub stola. Kršćanstvo je stoga manje program, a više ambijent: nakon susreta sa mnom, diše li ta osoba lakše? Osjeća li se bolje?

Svjetlo ponekad izgleda upravo ovako: u avionu se čuje “Ako je liječnik ili medicinska sestra na letu, neka se javi.” Netko ustane. Ne drži govor. Samo ustane. I cijeli avion je odjednom mirniji.

Pop-kultura često pogodi u srijedu.

U „The Dark Knight“ Joker pokušava dokazati Batmanu da se i najbolji među nama mogu pokvariti, samo ako ih uspijemo dovesti do ruba. Isus ide obrnuto: govori ljudima da u njima već postoji nešto što može držati svijet na okusu i na svjetlu. Ne zato što su bezgrešni, nego zato što ne moraju pristati na cinizam.

Crkva, kao i svaki čovjek, ima staru naviku: kad osjeti tamu, počne premještati namještaj. Strategije, strukture, dokumenti, beskrajni razgovori. Sve to može biti potrebno. Ali soba ne postaje svjetlija zato što si stol pomaknuo deset centimetara desno. Ponekad bi bilo dovoljno maknuti zavjese i otvoriti prozor. Svjetlo ne izmišljamo. Svjetlo puštamo unutra.

Nema nevidljivih

Karl Rahner je to sažeo bez uljepšavanja: Crkva ne smije biti peć koja grije samo sebe. Peć je topla iznutra, ali vani je i dalje zima. Isusove slike su konkretne i jasne: sol se troši, svjetlo se daje. Svjetlo nikad nije neutralno.

Tu dolazi onaj neugodniji dio: ne možemo se sakriti. Isus kaže da se “grad na gori” ne može sakriti. Drugim riječima: moj život već svijetli ili zamračuje. Moja šutnja može biti milosrdna ili kukavička. Moj humor može biti lijek ili nož. Moja prisutnost može biti topao radijator ili hladan propuh. Ukratko rečeno, ljudi će nas pamtiti po tome kako su se osjećali nakon susreta s nama.

Pitanje ove nedjelje stoga nije: “Jesi li dovoljno dobar vjernik?” Pitanje je banalnije i teže: što ljudi osjete nakon susreta s nama? Malo više okusa za život ili malo više pepela u ustima. Malo više svjetla za hod ili još jednu nijansu mraka.

Isus je svoje rekao: vi jeste. Sljedeći potez je naš. Ne u ideji, nego u susretu