Zašto nas hodočašće i dalje privlači?

Put svetoga Jakova u Santiago de Compostelu prošle je godine prošlo više od 300.000 ljudi.

Što privlači tolik broj ljudi da pješice prijeđu stotine kilometara prema grobu sveca iz 1. stoljeća? Otkud taj novi zamah drevnoj praksi hodočašća?

Još sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća Put svetoga Jakova bio je tek zaboravljena staza, gotovo mitska uspomena iz srednjega vijeka. No u posljednjih dvadeset godina broj hodočasnika neprestano raste. Godine 2017. više od 300.000 njih dobilo je službenu potvrdu o obavljenom Caminu. Duhovno i tjelesno zahtjevno hodočašće ponovno postaje globalni fenomen. Zašto?

Za neke je to zavjet, za druge traganje za mirom, oprostom, iscjeljenjem ili smislom. Netko traži Boga, netko sebe. Netko gubi kilograme. No zajednički nazivnik ostaje isti: tisuće ljudi svake godine ostavljaju svakodnevicu iza sebe i kreću na naporan put, često s vrlo malo stvari, u nadi da će na kraju postati drugačiji ljudi.

Mediji su odigrali važnu ulogu u ponovnom oživljavanju Camina. Film The Way Martina Sheena, popularna njemačka knjiga Ich bin dann mal weg i BBC-jeva emisija s poznatim osobama u ulozi hodočasnika, sve su to doprinijeli stvaranju slike hodočašća kao putovanja preobrazbe. Sve te priče dijele istu poruku: hodočašće je poziv na promjenu iznutra.

No ta se promjena ne događa slučajno. Biblijski i antropološki uvidi pomažu nam razumjeti zašto. U starozavjetnoj religiji rituali nisu bili puka simbolika, već konkretni izrazi unutarnjih stanja. Primjerice, post nije bio samo metafora odricanja, već tjelesna komunikacija s Bogom. Antropologinja Karen Eliasen tvrdi da su tjelesne promjene tijekom rituala oblik dijaloga između Boga i čovjeka. U tom svjetlu i hodočašće postaje svojevrsni hod kroz molitvu. Pokret, prostor i umoru tijela pridružuju se duhovna čežnja i tiha nada.

Slične primjere nalazimo i u drugim kulturama. Na indonezijskom otoku Flores mladenke iz plemena Manggarai pješice idu iz obiteljske kuće prema kući mladoženje, uz ritualno naricanje. Njihov hod nije samo običaj, već živa slika srca koje napušta jedno i otvara se novome.

Možda najdublji uvid u suvremenu privlačnost hodočašća nudi teorija liminalnosti Victora Turnera. On hodočašće vidi kao ulazak u prijelazni prostor, izvan svakodnevice, u kojem se društvene uloge brišu, a čovjek se može susresti sa sobom. Tamo gdje smo svi jednaki, svi umorni, svi tražimo. U svijetu koji je sve više podijeljen, takav prostor izvan politike, marketinga i društvenih mreža može djelovati poput tihe utopije.

I Evanđelje po Luki donosi priču o hodočašću. Učenici na putu prema Emausu hodaju razočarani, bez nade, daleko od Jeruzalema. Ne shvaćaju da im se na tom putu pridružuje Isus. U razgovoru s njim otvaraju se Pisma, a njihova se srca iznutra zapale. Hod koji je krenuo u pogrešnom smjeru postaje put preobrazbe. Kao da nas ta priča uči da ni naši lutanja nisu besmislena. Tek na kraju puta vidimo čemu su služila.

Camino de Santiago, kao i mnoga druga hodočašća, i dalje nude mogućnost da čovjek nakratko iziđe iz svijeta koji ga oblikuje i pritiska. Možda je ta čežnja duboko usađena u našoj naravi. A kako se svijet i dalje bori sa smislom, krivnjom i potrebom za novim početkom, hodočašće bi moglo ostati jedan od posljednjih rituala koji ljude i dalje vodi prema tišini, promjeni i nadi.

Emma Holland