Homoseksualni vjernici i Crkva koja tek uči slušati

Zadnjih je dana istup mladog svećenika Tomislava Lukača o homoseksualnim osobama izazvao opravdan val nezadovoljstva u hrvatskoj javnosti.

Istupajući iz pozicije Katoličke Crkve, pokazao je da ne poznaje izjave koje iz vrha same Crkve dolaze o tome delikatnom pitanju. Povezujući homoseksualnost sa Sotonom, niječući stabilnost homoseksualnih veza i pozivajući se na znanstveno upitne teze doveo je u opasnost ozbiljno shvaćanje njegove duhovne zadaće svećenika u pastoralnom pristupu homoseksualnim osobama.

Naime, Katolička Crkva na globalnoj razini promišlja o tome pitanju na ozbiljan način, uključujući iskustva Božjega naroda. To obuhvaća otvoren govor i slušanje iskustava homoseksualnih osoba, na temelju kojih je prije mjesec dana izdano i službeno izvješće o tim pitanjima. Početkom svibnja 2026. objavljeno je Završno izvješće studijske skupine br. 9 sinodalnog procesa posvećeno teološkim i metodološkim sinodalnim kriterijima za zajedničko razlučivanje novih doktrinarnih, pastoralnih i etičkih pitanja. U tome se izvješću, među ostalim, obrađuje i tema iskustava homoseksualnih osoba vjernika, pri čemu se odbacuju tzv. konverzijske terapije. Doduše, nije ni čudo da to izvješće Crkvi u Hrvatskoj nije poznato jer su sinodalni zaključci u domaćoj Crkvi mahom ignorirani, a oni koji bi trebali hrvatskim vjernicima posredovati izjave iz Rima pristupaju selektivno. Informativna katolička agencija i druge strukture Katoličke Crkve u Hrvatskoj poput Hrvatskog katoličkog radija ili mrežnih stranica HBK uglavnom ignoriraju izvješća studijskih sinodalnih grupa uspostavljenih za vrijeme pape Franje, a čiji je rad dovršen s papom Lavom – a ukupno ih je dosad objavljeno deset. O njima se, koliko nam je poznato, na hrvatskom jeziku može više pročitati jedino na portalu Zvona.org Riječke nadbiskupije.

Slijedeći princip slušanja, koji je ključan u sinodalnoj Crkvi, Izvješće br. 9 iznosi dva konkretna svjedočanstva homoseksualnih vjernika katolika. Prvo svjedočanstvo, iz Portugala, polazi od jedne osobne drame: „tajnog“ otkrića seksualne različitosti koju je dotična osoba doživjela u adolescentskoj dobi, što je dovelo do dubokog osjećaja samoće i izolacije, kako u društvu tako i u Crkvi. Svjedočanstvo ističe „razorne posljedice ‘konverzijskih terapija’ usmjerenih na ‘povratak’ na heteroseksualnost, kao i proturječne preporuke za brak ‘sa ženom kako bi se pronašao mir’“. Izvješće iznosi iskustvo dotičnog vjernika koji „otkriva“ da grijeh u svojoj srži leži u „nedostatku vjere“ u Boga koji želi naše „ispunjenje“. Upravo ta nova svijest postaje polazišna točka za shvaćanje kršćanske zajednice kao mjesta „prihvaćanja“ i „suosjećanja“, kao i za iskustvo zajednice kao mjesta u kojem „svi mi bivamo ljubljeni“.

Odbacivanje konverzijskih terapija

Drugo svjedočanstvo je iz Sjedinjenih Američkih Država, u kojemu autor iznosi svoj dug put vjere, koji je uključivao „molitvu, terapiju i zajednicu sposobnu pružiti podršku“. Svjedočanstvo opisuje problematičnu pripadnost jednoj katoličkoj skupini (Courage) koja je, potičući ‘reparativnu terapiju’, izazivala učinak razdvajanja vjere i seksualnosti. Ističe se vrijednost studija teologije koji je autoru omogućio otvaranje novih vidika za kontekstualno tumačenje Biblije, nadilazeći tradicionalistička i fundamentalistička čitanja. Za autora svjedočanstva iz SAD-a ključan je bio susret s kršćanskim gostoljubivim svećenicima i zajednicama koje su se brinule za bolesne, starije osobe, usamljene i depresivne, kao i za pripadnike LGBTQ zajednice. Autor objašnjava kako je upravo kršćanska zajednica, na svim razinama – lokalnoj i univerzalnoj – ključno mjesto za prihvaćanje i gostoljubivost.

Nužnost kontekstualnog i hermeneutičkog čitanja Biblije i odbacivanje fundamentalističkog pristupa tekstu

Nakon samih svjedočanstava, Izvješće iznosi svoje opservacije. S jedne strane, kritički se izjašnjava o prisiljavanju osoba da se podvrgnu konverzijskim terapijama, a s druge o pojednostavljenim savjetima homoseksualnim osobama da pristupe sakramentu braka. Oba spomenuta pristupa proizvode samoću, nedostatak nade i depresiju kod homoseksualnih osoba. Izvješće ističe važnost seksualnosti za čovjeka, ali kritizira ona shvaćanja po kojima je seksualnost isključivi aspekt života. Ističe se „stabilnost kvalitetnog afektivnog odnosa (koji) omogućuje dijeljenje životnih perspektiva“; „oslobađajuća snaga osobnog susreta s Kristom koji nas ljubi takve kakvi jesmo“; „prihvaćanje samoga sebe povezano s produbljivanjem vjere i aktivnim sudjelovanjem u životu kršćanske zajednice kroz služenje; specifičan doprinos teologije koja otvara mogućnost kontekstualnog i hermeneutičkog čitanja Biblije“.

Izvješće studijske grupe izričito kaže kako se ne radi o „forsiranju uspostave novog nauka“ Crkve, već o zauzimanju za „slušanje iskustava te o poticanju pastoralnih i crkvenih praksi međusobnog upoznavanja, suradnje, uključivanja i dijaloga među vjernicima“. Ističe se kako valja „nadvladati teorijski model koji praksu izvodi iz unaprijed pripremljene doktrine, ‘primjenjujući’ opća i apstraktna načela na konkretne i osobne životne situacije“ i pronaći odnose „između teorije i prakse, između mišljenja i iskustva, prepoznajući da i samo teološko promišljanje polazi od iskustava dobra koja su upisana u sensus fidei fidelium (osjećaj vjere kod vjernika)“.

U završnom dijelu iznose se neka pitanja sinodalnog razlučivanja koje treba provoditi u kršćanskim zajednicama i čiji se ishodi ne mogu unaprijed odrediti gotovim formulama. Prepoznajući središnje mjesto Božje riječi u životu Crkve, važno je prije svega posvetiti vrijeme produbljenom proučavanju biblijskih tekstova koji se – izravno ili neizravno – koriste u tumačenju značenja homoseksualnosti u perspektivi biblijske antropologije: potrebno je ići dalje od pukog ponavljanja njihova uobičajenog prikaza u tradiciji te valja uzimati u obzir doprinos raznih egzegetskih čitanja. Kao pomoć ovoj refleksiji preporučuju se mjerodavne stranice Papinske biblijske komisije, »Što je čovjek?« (Ps 8,5). Putovanje kroz biblijsku antropologiju, Dokumenti 194, Zagreb, 2022., osobito stranice 226–239 (dokument izvorno izdan 2019.).

Iz recentnog crkvenog učiteljstva Izvješće ističe dokumente iz 1975. i 1986. koji, mada različiti, naglašavaju „odlučnu osudu činjenice da su homoseksualne osobe bile i još uvijek jesu predmet zlonamjernih izraza i nasilnih postupaka“. Podsjeća se na potrebu, naglašenu još 1986., da se u biskupijama uspostavi pastoralna skrb za homoseksualne osobe.

Nadalje, ističe se da još dokument Persona humana iz 1975. prihvaća doprinos psiholoških znanosti te se kršćanska zajednica poziva da se upita kako može dublje razumjeti ljudsko i moralno iskustvo homoseksualnih vjernika, koristeći ne samo svjetlo koje dolazi iz Božje riječi, nego i transdisciplinarni pristup.

Pretvaranje kako to pitanje ne postoji u Crkvi nije dobra praksa

Nadalje, Izvješće se pita kako su naše zajednice pozvane konkretno suočiti se sa situacijama polarizacije i podjela prema homoseksualnim vjernicima te sa stavovima odbacivanja ili straha? Izvješće izričito kaže kako dosadašnje pretvaranje da to pitanje ne postoji nije dobra praksa, pozivajući na učenje slušanju uzajamnih poteškoća, strahova i otpora.

Izvješće se pita što iskustvo patnje, samoće i isključenosti o kojem ta svjedočanstva govore poručuje i donosi kršćanskoj zajednici? Radi li se samo o odstupanju od uobičajenih crkvenih i društvenih normi po kojem osobu treba vratiti u njezin način postojanja ili ta „patnja“ govori nešto dublje? Izvješće završava pozivom na parrhesiju (otvoreni govor) u Crkvi o ovom pitanju, slušajući Božju riječ življenu u Crkvi.