James Martin za Točka Zarez: “Drugi i drugačiji nam pomažu biti pravi kršćani”

Što papa Franjo misli o gay katolicima? To najbolje zna američki isusovac i publicist James Martin. U ekskluzivnom razgovoru za naš portal otvoreno je progovorio o Papi, gay katolicima, njemačkom Sinodalnom putu te što on osobno očekuje od nadolazeće Svjetske sinode, na koju ga je ovih dana pozvao papa Franjo.

James Martin američki je isusovac, urednik renomiranog isusovačkog časopisa America magazine iz New Yorka te jedan od najistaknutijih katoličkih publicista u SAD-u. U travnju 2017. godine papa Franjo imenovao ga je savjetnikom u vatikanskom Dikasteriju za komunikaciju. Poznat je, između ostalog, i po knjigama Jesuit Guide to (Almost) Everything, Between Heaven and Mirth: Why Joy, Humor, and Laughter Are at the Heart of the Spiritual Life i Jesus – A Pilgrimage. U svojoj knjizi iz 2017. godine, Building A Bridge pozvao je Katoličku crkvu na veću otvorenost prema LGBT zajednici i kulturi dijaloga kojeg promiče i papa Franjo. Njegove knjige nažalost nisu prevedene na hrvatski jezik.

Uz rad u katoličkim medijima, Martin je napisao i uredio više od desetak knjiga o vjerskim i duhovnim temama. Čest je komentator za CNN, NPR, Fox News Channel, Time magazine, The Huffington Post i druge novinske kuće, a nekoliko članaka je napisao i za prestižni New York Times. U rujnu 2019. Martin se sastao s papom Franjom u Vatikanu kako bi razgovarali o pastoralnoj skrbi LGBT katolika.

Unatoč brojnim obavezama, James Martin je uhvatio malo vremena da za naš portal progovori o Svjetskoj sinodi i očekivanjima, o papi Franji i gay katolicima. Što ga je potaklo da se uhvati ove, za neke još uvijek “kontroverzne” teme, otkrio nam je u razgovoru.

Čestitamo Vam na imenovanju za Sinodu. Kakav je Vaš osjećaj biti dio jednog takvog “projekta” od izuzetne važnosti za budućnost Katoličke crkve?

JM: Bio sam počašćen i obradovan kada me Sveti Otac imenovao za člana Sinode, što je za mene bilo iznenađenje. Kao isusovac, smatram ovu vrstu zajedničkog razlučivanja jednim od Duhom najispunjenijih načina za donošenje odluka koje se tiču dobra Crkve.

Kakva su Vaša očekivanja? Može li se Katolička crkva promijeniti i u kojem smjeru trebaju ići reforme?

JM: Kao isusovac vjerojatno bih trebao reći da nemam očekivanja, jer sve ovisi o Duhu Svetom! Ali, s ljudske točke gledišta, očekujem da ću puno naučiti o tome kako je Duh Sveti aktivan i živ u Božjem narodu diljem svijeta – osobito među onima koji su siromašni ili marginalizirani na bilo koji način.

Što se tiče bilo kakve promjene ili smjera, mislim da nam slika iz radnog dokumenta sinode daje neku vrstu cilja i smjera. “Raširi prostor svog šatora” – prekrasna je slika iz knjige proroka Izaije. Čini mi se da je dobar smjer proširiti Crkvu da primi više ljudi. A kako će to biti, naravno, ovisi o Duhu.

Nijemci su sa svojim Sinodalnim putem izazvali i pozitivne i negativne reakcije unutar Crkve. U Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama smatraju da Nijemci krivo rade, pogotovo po pitanju blagoslova istospolnih veza. Kako Vi gledate na to?

JM: Bilo je zanimljivo vidjeti kako je Katolička crkva u Njemačkoj odgovorila na ovo pitanje. Nedavno je i novoimenovani prefekt Dikasterija za nauk vjere, nadbiskup (op. a. uskoro i kardinal) Victor Manuel Fernandez signalizirao veću otvorenost po ovom pitanju.

Ja to ovako vidim, odnosno postavljam jedno pitanje: je li požrtvovna ljubav koju istospolni parovi često pokazuju jedni drugima, a uključuje brigu jedno o drugome kroz teškoće, bolest i smrt, prava ljubav? Računa li se to kao prava ljubav?

Dobro pitanje. Vi puno radite s LGBTQ osobama, slušate njihove brige i probleme, patnje i boli, a i radosti. Možete li našim čitateljima objasniti kako ste uopće postali dio te priče?

JM: Nikad nisam namjeravao krenuti u tom smjeru. Ja zapravo uvijek bježim od kontroverznih pitanja. Radije bih se držao pisanja knjiga o duhovnosti. Ali 2016. godine, nakon što je 49 LGBTQ osoba ubijeno u noćnom klubu u Orlandu na Floridi, bio sam razočaran nedostatkom odgovora američkih biskupa. I pomislio sam: “Čak i u ovakvim tragičnim smrtima, ova je zajednica uglavnom nevidljiva Crkvi.”

Stoga sam pomislio da bi moglo biti vrijeme da pozovemo katolike da se prema ovoj zajednici odnose s “poštovanjem, suosjećanjem i osjetljivošću”, na što nas poziva i Katekizam. I, još više, s ljubavlju, milosrđem i suosjećanjem koje je Isus pokazao svima na marginama. Ne smijemo zaboraviti da su mnogi ovoj zajednici naštetili – u društvu, a nažalost i u našoj Crkvi.

Katolička crkva u Hrvatskoj je manje-više konzervativna, čast iznimkama kojih je sve više. Riječki nadbiskup Mate Uzinić je tako na Međunarodni dan borbe protiv homofobije u 2021. godini otvoreno molio homoseksualne osobe za oprost, ponajviše zbog diskriminacije i maltretiranja koje su doživjeli. Zbog takvih stavova često je na udaru. Iz Vašeg iskustva nam sigurno možete opisati zašto je ljudima tako teško prihvatiti one koji su “drukčiji” u našim zajednicama?

JM: Isto je u gotovo svakoj kulturi: oni koji se u jednom društvu smatraju “drugačijima” ili “drugima” ne samo da nas plaše, već na kraju postaju “neprijatelji”. No to su zapravo ljudi koji nam pomažu da postanemo pravi kršćani.

Razmislite malo o Isusovoj prekrasnoj prispodobi o dobrom Samaritancu. Kao što znamo, Židovi i Samaritanci bili su neprijatelji. Ipak, kada je jedan Židov pretučen pokraj ceste, spašava ga onaj kojeg smatramo “drugim i drugačijim”. I često pitam ljude: “Koja bi osoba, koju smatrate ‘drugom ili drugačijom’, pomogla da se vas spasi?”

Zbog te prispodobe Isusa su još više prezirali. No, kako pristupiti onima koji nemaju razumijevanje? Koji je prvi korak te kako senzibilizirati ljude za one koji su “drukčiji”? Ne poziva li nas već i samo evanđelje na takav pristup?

JM: To je važno pitanje. Najbolji način je upoznati nekoga tko je iz LGBTQ zajednice. Često susrećem roditelje koji mi govore: “Uvijek sam mrzio LGBTQ osobe sve dok mi moje dijete nije otkrilo da je gay. Tada sam ih vidio kao ljude, kao nekoga koga poznajem i volim.”

Ovo se događa uvijek iznova. Radi se dakle o “kulturi susreta”, kako kaže papa Franjo. Moramo podsjetiti da su ti ljudi rođeni takvi. Ovo je način na koji ih je Bog stvorio. Ne znamo zašto, ali nije grijeh biti rođen kao homoseksualac. Možemo li ih prihvatiti onakve kakve nam ih je Bog dao?

Zbog vašeg angažmana oko LGBTQ zajednice često ste na udaru iz desnih krugova. Koliko sam vidio, Vi zapravo ne zastupate promjenu u nauku. Zašto ne i što je zapravo Vaša želja po tom pitanju?

JM: To je istina. Ne zagovaram nikakve promjene u crkvenom nauku. Jasno mi je to. Ja zapravo naglašavam učenje Crkve. Jer crkveni nauk, u konačnici, nije knjiga nego osoba. A ta osoba je Isus Krist. Samo se treba podsjetiti kako se Isus odnosio prema ljudima na margini? S ljubavlju i uključivanjem. To je crkveni nauk.

Neki ljudi onda znaju kazati: “Svi su oni grešnici!” Na to ponekad samo odgovorim: “Svi smo mi grešnici!” Tko od nas, tko od katolika, ne griješi na neki način ili ne prilagođava svoj život 100% crkvenom nauku? Popis je dugačak. Ali nekako se samo gay osobe naziva grešnima.

U osnovi, zamislite tinejdžera koji je homoseksualac i nije u vezi niti je seksualno aktivan. Gdje je u ovom slučaju grijeh? I što bi Isus prvo rekao toj mladoj osobi? Najvjerojatnije da ga voli.

Mnogi smatraju da papa Franjo šalje nejasne signale po pitanju homoseksualnosti. Ujedno traži prihvaćanje gay osoba, a onda ipak nema daljnjeg pomaka. Mnogi njemački biskupi, svećenici i teolozi otvoreno predlažu promjene u crkvenom nauku, pa čak i neki američki biskupi. Kardinal McElroy jednom je predložio da se iz katekizma ukloni pasus “objektivno neuredna sklonost”. Osobno ste razgovarali s Papom, primili ste pisma potpore, a nedavno i dodatnu potporu u vezi s Outreach konferencijom. Kako biste ocijenili Papin pristup?

JM: Papa Franjo učinio je više za LGBTQ zajednicu od bilo kojeg drugog pape. Uostalom, on je prvi papa koji je uopće upotrijebio riječ “gay” u javnosti. Neprestano je dopirao do ove zajednice, na razne načine, i stalno podsjeća roditelje da prihvate svoju LGBTQ djecu. Možda je najvažnije to što se usprotivio kriminalizaciji homoseksualnosti. Kao što većina ljudi zna, u 70 zemalja možete biti uhićeni i bačeni u zatvor zbog istospolnih odnosa, a u 10 zemalja možete biti pogubljeni. Dakle, u 10 zemalja to je pitanje života i smrti. I u mnogim drugim zemljama ih maltretiraju i tuku. Dakle, kako ja to vidim: Papa se zauzima za progonjenu manjinu koja često doživljava nasilje.

Kao i Vi. Puno ste napravili time što ste u javnosti i preko svojih kanala progovorili o tom pitanju. Dali ste im glas. Kako se LGBTQ katolici zapravo osjećaju u Katoličkoj crkvi?

JM: Mnogo ovisi o tome gdje žive. Ako se nalaze u biskupiji, gdje su kao takvi dobrodošli, onda se osjećaju dobrodošlo. Ako su u biskupiji gdje nisu dobrodošli, osjećaju se nepoželjno. Nažalost, velik dio njihova iskustva s Crkvom – i s Bogom – ovisi o tome gdje žive. Nije li to tužno? Zar doista mislimo da je Isus želio da netko iz Betaniji manje osjeti Božju ljubav nego netko iz Betsaide?

To je tužno i zato je dobro da se danas otvorenije u Crkvi govori o tom pitanju. No, za kraj bih Vas samo još pitao nešto drugo. Imate li kakvog iskustva s Hrvatskom?

JM: Još ne, ali ćemo vidjeti što će biti u budućnosti.

Razgovarao: Mario Trifunović