Kad ispovijed izblijedi: reformacija, protestantizam i duhovni gubitak

U svojoj knjizi Petsto godina kasnije. Što nam je reformacija donijela, a što odnijela?, autorica Lidija Matošević tematizira blagodati koje je reformacija donijela ekumenskom kršćanstvu, ali i širem društvu.

Među tim blagodatima ističe blagodat sekularizacije, ponovno otkrivanje Svetog pisma kao mjerodavnog svjedočanstva o Objavi te ponovno otkrivanje dimenzije Crkve kao Božjeg naroda. No, jednako tako, autorica tematizira i neke problematične aspekte do kojih je došlo tijekom razvoja protestantizma. Među njima navodi djelomični zaborav sveopće dimenzije Crkve, djelomični zaborav Crkve kao transhistorijskog zajedništva, a posebno ističe nedostatnu profiliranost uloge Crkve u procesu pomirenja pojedinca s Bogom, koje se manifestira u izbljeđivanju ili čak potpunom ispuštanju ispovijedi.

Autoričine riječi o ovoj posljednjoj temi mogu biti osobito zanimljive i aktualne ovih predblaganskih i blagdanskih dana koji svjedoče o važnosti ispovijedi među katoličkim vjernicima.

I na kraju, osvrnut ću se na još jedno područje za koje smatram da ga je protestantizam neprimjereno zapostavio. Riječ je o vrlo često djelomičnom ili čak posvemašnjem izostavljanju pojedinačne ispovijedi kao redovite prakse i redovitog načina prevladavanja nesklada koji se kao posljedica grijeha događa u odnosu pojedinca prema Bogu, bližnjima, a u konačnici i prema sebi samome. I ovu djelomičnu problematičnost protestantizma, kao i one ranije navedene, dijelom se može shvatiti kao posljedicu reformacijske kritike određenih aspekata srednjovjekovne dušobrižničke prakse. Riječ je o netom spomenutom razumijevanju prema kojemu ispovijed svoje mjesto nalazi u kontekstu tematike o grijehu te kazni za počinjeni grijeh, a prema kojemu ispovijed, premda nakon nje slijedi otpust grijeha, čovjeka ne oslobađa teškog bremena kazni za počinjene prestupe. U kontekstu ovakvog razumijevanja ispovijedi gotovo je posve bio zasjenjen oslobađajući i radostan karakter ispovijedanja te prihvaćanja Božjeg praštanja, a snaga i pažnja čovjeka koji je sagriješio usmjerena je na mučno preispitivanje savjesti te izvršavanje tzv. djela pokore, zbog čega se konačno i cijeli sakrament nazivao sakramentom pokore. K tomu je pri svemu ovome dominirala misao o svojevrsnom monopolu Crkve: bilo kao one koja po svojim zaređenim službenicima naviješta ili uskraćuje Božje oproštenje, bilo kao one koja određuje „visinu“ pokore za počinjene grijehe, odnosno kao one koja ima ovlast izreći odrješenje, odnosno oprost. Luther, kao i drugi reformatori, ovakvu situaciju u teologiji te s njome povezanoj dušobrižničkoj praksi oštro kritizira kao tešku zloporabu ljudske tjeskobe i osjećaja neizvjesnosti. Tako je shvaćanju prema kojemu čovjek, kako bi njegovo pomirenje s Bogom bilo dovršeno, treba na neki način ispaštati (pri čemu način i trajanje ispaštanja određuje Crkva), suprotstavio nauk o opravdanju po vjeri, koji kaže kako se pomirenje čovjeka s Bogom ostvaruje tako što čovjek vjerom prihvaća Božju bezuvjetnu milost.

Ipak, ovime reformacijska kritika nije nužno dovela u pitanje i važnost te često i nezamjenjivu ulogu pojedinačne ispovijedi, kao ni važnost uloge zajednice vjernika kao one koja, po onima koji joj pripadaju, a na poseban način po za to pozvanom te kvalificiranom nositelju službe, saslušava muku onoga tko je sagriješio te mu naviješta božansko oproštenje – i to kao djelotvornu Riječ Božju, koja doista i čini ono što je njome navješteno (usp. Iv 20,21-23). U tom su smislu gotovo ogledni izričaji iz Lutherova Velikog katekizma o važnosti pojedinačne povjerljive ispovijedi, koji sažimaju njegov stav s jedne strane o neprimjerenosti nametanja ove ispovijedi kao kanonske obveze, odnosno crkvenog propisa, a s druge strane njegovu kritiku onih koji tu ispovijed zanemaruju ili odbacuju: „O ispovijedi smo uvijek naučavali da treba biti slobodna i da se treba ukinuti papina tiranija kako bismo bili oslobođeni sve njegove prisile i nepodnošljivog jarma i tereta koji je bio nametnuo kršćanstvu… Ali danas to svatko zna i, nažalost, ljudi su to i odviše dobro naučili te čine kako im je drago i uzimaju svoju slobodu kao da ona znači da ne trebaju ili ne smiju više nikada ići na ispovijed… Tako sada naučavamo kako je divna, dragocjena i utješna stvar ispovijed, a k tome i opominjemo da takvo dragocjeno dobro ne bi trebalo prezreti s obzirom na našu veliku nevolju. Ako si kršćanin, ne treba ti ni moja prisila ni papina naredba, nego ćeš se valjda sam natjerati i još me moliti da te pustim da u njoj sudjeluješ. Ali ako je želiš prezreti i oholo nastaviti živjeti neispovjeđeno, onda iz toga zaključujemo da nisi kršćanin… Ako si kršćanin, trebao bi biti sretan da trčiš za ispovijedi i više od stotinu milja, a ne da te se tjera da dođeš …“ Dakako, prema Lutheru je prihvatiti Božju milost, odnosno Božje praštanje, moguće i izvan pojedinačne ispovijedi: tijekom molitve (ispovijedi srca) ili tijekom javnog zajedničkog priznavanja grijeha pri sudjelovanju u bogoslužju, a tu je i ispovijed bližnjemu kojega smo na neki način uvrijedili. U tom smislu pojedinačna ispovijed nije apsolutno nužna, ali je od neprocjenjive duhovne koristi i „treba služiti tome da se, ako nas nešto osobito tišti ili muči te se neprestano grizemo i ne možemo naći mira, a osjećamo da naša vjera nije dovoljno snažna, požalimo na to bratu kako bismo dobili savjet, utjehu i snagu… A to je došlo otuda i uređeno je tako da je sam Krist stavio otpuštenje u ruke svoga kršćanskoga naroda s nalogom da nam otpušta grijehe. Tako svako srce koje osjeća svoju grješnost i žudi za utjehom tu ima sigurno pribježište kada pronalazi i sluša Božju riječ, naime da ga Bog kroz čovjeka oslobađa i daje mu oprost.“ (Luther, Veliki i Mali katekizam, str. 95-98, Zagreb, 2009).

Ovo Lutherovo shvaćanje važnosti pojedinačne ispovijedi nije dijelilo ni reformirano krilo reformacije. Tako su je primjerice Ulrich Zwingli (1484.-1531.) i Heinrich Bullinger (1504.-1575.) odbacivali kao praksu protivnu Bibliji. Calvin je u tom smislu bio blaži te je pojedinačnu ispovijed smatrao primjerenom u slučajevima kada pojedinac nikako ne može, unatoč iskrenom kajanju pred Bogom, zadobiti sigurnost o tome da su mu grijesi doista i otpušteni. Pojedinačna ispovijed izostavljena je kao redoviti način ponovnog uspostavljanja razorenih odnosa s Bogom, bližnjim i samim sobom i u anglikanskom krilu reformacije, gdje je ostavljena samo kao opcija u pojedinačnim slučajevima, kao i u lijevom krilu reformacije. Naposljetku, praksa pojedinačne ispovijedi izbljeđuje s vremenom i u samom luteranstvu, na što je posebno utjecao pijetizam, koji je u središte postavio vjeru i duhovno iskustvo pojedinca koji tako preporođen ulazi u vjerničku zajednicu koju tvore preporođene individue. Ovdje je potrebno napomenuti da je pijetističko zapostavljanje ispovijedi svoje korijene imalo i u opravdanoj kritici tadašnjeg stanja u luteranskoj ispovjednoj praksi, u kojoj su počeli dominirati formalizam i površnost kako na strani onih koji se ispovijedaju, tako i na strani ispovjednika. Stoga je pijetizam ispovijed procijenio kao samoobmanjivanje pojedinca kojemu nedostaju istinsko iskustvo duhovnog preporoda i iskrena namjera da više ne griješi te ju je, tako je paušalno ocijenivši, postupno i zapostavio. Pijetizam je pak snažno utjecao na razvoj protestantskog kršćanstva u Novom svijetu. Važan doprinos sve većem izostavljanju pojedinačne ispovijedi iz kršćanske duhovnosti dogodio se pod utjecajem prosvjetiteljske kritike.

Naposljetku, ne treba zaboraviti da je ispuštanju pojedinačne ispovijedi pridonijela i činjenica da je ova povremeno bila povezana s različitim zlouporabama, kao i to da su s njome povezana neka do danas otvorena pitanja, kao što je primjerice mogućnost manipulacije, obveza tajnosti u slučaju saslušavanja određenih društveno štetnih djela, poput zločina i sl.

No, sve to još uvijek ne umanjuje činjenicu da posvemašnje ili u velikom dijelu izostavljanje ove prakse te njezino zamjenjivanje dušobrižničkim razgovorom ili zajedničkom ispovijedi grijeha tijekom bogoslužja, u konačnici predstavlja gubitak koji nerijetko vodi tomu da kršćanska Crkva osobe kojima je ponajprije potrebno opraštanje olako prepušta psihoterapeutima, medijskim ispovjedaonicama ili pak očaju. Stoga je i u tom smislu moguće reći da, bez obzira na određene, dijelom sasvim opravdane protestantske ograde glede rimokatoličkog shvaćanja ispovijedi kao kanonski regulirane obveze, suvremeni protestantizam i u ovom pitanju može imati neprocjenjivu korist od konstruktivnog dijaloga s rimokatoličanstvom.

Preuzeto iz knjige Lidije Matošević: Petsto godina kasnije. Što nam je reformacija donijela, a što odnijela?, 2022.