Kad se hram pretvori u špilju razbojničku

Što znači čistiti hram u vremenu kad se sve mjeri profitom, a kritika se proglašava “hibridnim ratom”.

U središtu današnjeg evanđelja stoji lucidna obrana dostojanstva, a ne spektakl bijesa. Isus ne prevrće štandove zbog alergije na novac, već zato što se sveto mjesto pretvorilo u prostor u kojem je računica važnija od čovjeka. Predvorje hrama prestalo je biti mjesto susreta s Bogom i pretvorilo se u mjesto izrabljivanja. Isusova rečenica „Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku“ nije sentimentalna žalopojka za dobrim starim vremenima, nego oštar rez između ekonomije koja služi životu i ekonomije koja ga guši.

Mala anatomija zlatnog teleta

Brzo se, naravno, nametne banalna podjela: hram ili tržnica, Bog ili novac. Biblija ne dopušta takvu jednostavnu podjelu. Isus upozorava na opasnosti bogatstva, ali kaže i: “Stecite prijatelje nepoštenim bogatstvom.” Drugim riječima, pitanje nije treba li nam tržište, nego kakvo je i kome ono služi. Problem nije u novcu, već u tome da materijalno i prolazno postavimo na mjesto Boga. Hram postaje „špilja razbojnička“ onda kada se u njemu bezobzirno gaze ljudi i njihovo dostojanstvo, kada se sveto pretvori u paravan za gramzivost, a žrtva u tarifu.

Isusov gnjev nije kapric, nego ljubav povrijeđena nepravdom: on brani Božji prostor od logike koja od pobožnosti pravi skupi luksuz, a siromašnima uskraćuje pristup i glas. Istu logiku razotkriva rečenica pokojnog pape Franje: “Ova ekonomija ubija”; tim riječima ne traži ukidanje svake razmjene, cilj je podsjetiti kako se čovjek ne smije pretvoriti u trošak, višak, otpad.

Ako sve to zvuči apstraktno, dovoljno je pogledati oko sebe. Zrak, voda, zdravlje, informacije, prijateljstva, pa i vrijeme za san… Sve se mjeri ekonomskim metrom. Kako kaže Rilke: „Mnogi su bogati i žele se uzvisiti, ali bogati nisu bogati.“. Imamo sve više, a postajemo sve manji. U takvom svijetu Isusov čin nije folklor nego znak. On ruši stolove ondje gdje se sveto i javno dobro pretvara u privatnu blagajnu, gdje se religija izrodi u cjenik, milosrđe zamijeni PR-om, a hodočašće troškovnikom.

Zidovi koji pamte evanđelje bolje od nas

Crkva se danas prisjeća posvete Lateranske bazilike, naslovne crkve rimskog biskupa. No, problem ne počinje s imovinom, već s amnezijom. Zaboravimo li da su zidovi tu zbog ljudi, a ne ljudi zbog zidova; ako zaboravimo da su sredstva radi svrhe, a ne svrha radi sredstava, ponovno ćemo čuti kako se u predvorju Božje kuće diže buka, a glas siromašnih iščezava u zveketu kovanica. U središtu svega stoji odgovornost prema povjerenim dobrima: čuvati ih razborito i upravljati njima tako da služe onima zbog kojih Crkva postoji.

Što to znači za Crkvu i za nas, bilo da smo rubni gosti ili tvrdoglavi ukućani?

Prekinuti fikciju da skandali s novcem ili zloupotrebama položaja u Crkvi nemaju veze s evanđeljem. Itekako imaju. Jednako je opasna i fikcija da se evanđelje napada čim netko izvana razotkrije nasilje, ekstremizam ili manipulaciju koji su nikli unutar Crkve. U našem prostoru, gdje se sintagme poput „hibridni rat“ i „medijsko granatiranje“ olako prizivaju kao parole za utišavanje svake ozbiljnije kritike, lako se dogodi da u ime naroda i domovine ne branimo žrtve nego oltare od novinara, dok farizejski savez političke moći i religijskog populizma ostaje udobno zaklonjen iza pobožnog rječnika.

Čišćenje hrama počinje redom u blagajnama, jasnoćom ulaganja i odricanjem od aranžmana koji serviraju pobožnost, a hrane taštinu i moć, te hrabrošću da se iz vlastitih predvorja izbace stolovi koji skrivaju pohlepu pod pobožnošću. Nema vjerodostojnosti bez reda u financijama i bez jasnoće prioriteta. Siromašni nisu jedna od stavki rashoda. Oni su provjera je li hram uopće hram.

Gdje stvarno počinje misa

Moramo naučiti razlikovati pravedno tržište od pljačkaškog. Tržište može stvarati radna mjesta i omogućiti poštenu plaću. Može graditi zajedničko dobro i liječiti društvene pukotine. Kada prihod služi općem dobru i najslabiji su zaštićeni mjerama, kada i banke znaju što znači „ne“, a poduzetništvo daje prednost dugoročnom dobitku zajednice pred kratkoročnom dobiti pojedinaca, tržnica prestaje biti „špilja razbojnička“. Ona postaje dvorište hrama, mjesto razmjene koja hrani život.

Hram se ne gradi samo kamenom. Gradi se navikama i izborima, budžetima, riječima i šutnjom. Čišćenje hrama danas neće uvijek izgledati kao spektakularno prevrtanje stolova. Ponekad je sasvim jednostavno: dati prioritet bolesniku pred profitom, učeniku pred rang-listom, udruzi koja podiže dostojanstvo pred projektom koji podiže brojke.

I napokon, ne dati da nas prevari religioznost bez Boga. Isus ne napada kult; na meti mu je kult bez milosrđa. Ne ruši molitvu; ruši cjenik molitve. Ne prezire obred; prokazuje obred koji zaboravlja čovjeka. Ako smo hramovi Duha, svaka je misa opasna: jer nas neminovno vodi ljudima izvan hrama, na tržište, i preodgaja nas za novi tečaj. Milosrđe je jedina valuta koja ne devalvira.

Ako tražimo što danas znači „očistiti hram“, odgovor je jednostavan i zahtjevan: početi od vlastitog praga. U kući, župi, instituciji, poslu i gradu birati prakse koje vraćaju osobu u središte. Reći „ne“ aranžmanima koji uspjeh mjere isključivo novcem. Reći „da“ transparentnosti, jednostavnosti, poštenju i daru. Hram više nije tržnica, a tržnica postaje dvorište hrama. Kad se dostojanstvo vrati u središte, hram i tržište ponovno postaju mjesto susreta Boga i čovjeka.