Konzistorij od dan i pol: koliko takav susret uopće može biti smislen?

Papa Lav XIV. ponovno aktivira Kardinalski zbor. No koliko je to tijelo doista reprezentativno za svjetsku Crkvu i može li u kratkom formatu ponuditi stvarno savjetovanje, sinodalnu širinu i suvremenije upravljanje?

Papa Lav XIV. jača Kardinalski zbor. To je potvrdio nedavni izvanredni konzistorij. Namjera je hvalevrijedna: ponovno ozbiljnije koristiti savjetodavno tijelo i pritom jačati jedinstvo Crkve. Nakon susreta neki su kardinali govorili o snažnom doživljaju bratstva i jednodušnosti. O sadržaju se, međutim, doznalo malo. Rasprave su se odvijale iza zatvorenih vrata.

Na konzistorij je bilo pozvano svih 245 kardinala, a došlo ih je oko 170.

Tu se nameće jednostavno pitanje: kakvo je to savjetodavno tijelo? Dvjesto četrdeset i pet starijih, celibatnih muškaraca, gotovo svi bijelci. Polovica starija od osamdeset godina, druga polovica mlađa od osamdeset, i to jedva. Samo je jedan mlađi od pedeset, 49-godišnjak. Mnogi su toliko krhka zdravlja da uopće ne mogu sudjelovati. Sve su ih imenovali pape. U tom smislu, sustav ostaje u vlastitom mjehuriću.

Najvjerojatnije je riječ o časnim ljudima, duhovno i ljudski zrelim, inteligentnim i obrazovanim, predanima službi, s iskustvom i mudrošću. To ne treba dovoditi u pitanje.

Ali ostaje ono važnije: kako se u svega dan i pol može smisleno savjetovati papu? I to o temeljnim temama, u Crkvi koja živi u vrlo različitim kulturnim i društvenim kontekstima?

Kardinali su se sastajali u skupinama oko okruglih stolova i zatim u plenumu. Stil je, čini se, bio ono što bismo kod nas nazvali krugom slušanja. Takav format može biti iskustveno bogat i duhovno poticajan. Možda papa upravo to i traži: širenje vidika, zajedništvo, ohrabrenje.

Ipak, pitanje ostaje. Ne bi li za stvarno savjetovanje prikladnije bilo tijelo koje jasnije odražava širinu Božjeg naroda? Tijelo u kojem su prisutni svi spolovi, različita životna i profesionalna stanja, dobne skupine i kulture? U sinodalnim procesima takva tijela već postoje, barem u naznakama. Bi li savjetovanje tada bilo manje klerikalno i manje obilježeno perspektivom dobi, a življe, bliže stvarnosti i bratskije? Uostalom, kao vjernici svi smo jedno u Kristu.

Još je temeljnije pitanje kako se uopće vodi svjetska Crkva. Treba li joj toliko globalnog upravljanja? Duh puše posvuda: u mjesnim Crkvama, u zajednicama, u skupinama, u konkretnim životima. Papa Franjo želio je decentralizaciju, ali mu to jedva da je uspjelo.

Jedinstvo Crkve ne počiva u jednom obliku ili jednoj kulturi, koliko god impresivno djelovalo poplavljujuće crvenilo kardinalskih odora. Jedinstvo je u jednoj vjeri mnogih ljudi, u mnoštvu životnih stilova, duhovnosti i kultura.

Pater Stefan Kiechle SJ