Krsni list, tradicija i ono neugodno “Obratite se”

Ivan Krstitelj razbija iluziju da su krsni list, tradicija i pripadnost dovoljni, i postavlja neugodno pitanje: kakav plod moj život stvarno donosi.

“Jednog četvrtka u listopadu.” Tako počinje pjesma francuske grupe Lo’Jo. Neki dan čuo sam je na radiju dok sam se vozio. Na početku mi se svidjela melodija pa sam kasnije proguglao i tekst. I tako ostao visjeti na nekoliko jednostavnih, ali neugodnih pitanja: Jesam li stvarno uhvatio ovaj dan ili sam ga samo odradio? Jesam li dobro odvagnuo svoje riječi? Jesam li održao obećanja? Jesam li doista okrenuo novu stranicu ili samo recikliram stare obrasce pod novim imenima?

To su pitanja koja ne traže mišljenje ili dojam, nego brutalnu istinu. Ne pitaju što vjerujem na razini teorije, već u kojem smjeru zaista ide moj život. Najčešće izrone na rubu noći, kad utihne buka i prestanu distrakcije.

Glas iz pustinje, ne iz radija

U evanđelju druge nedjelje Adventa taj glas ne dolazi iz radija, nego iz pustinje. „U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ Pustinja je rub svijeta. Ondje gdje nema sjene, nema klimatizacije, nema signala. Ondje gdje se ne možeš sakriti iza gužve, programa i obaveza. Prepušten si sebi i svojim „demonima“.

Ivan izgleda kao netko tko je svjesno izišao iz svega što se podrazumijeva: odjeća od devine dlake, kožnat pojas, skakavci i divlji med. Nije egzotični čudak za vjerski turizam, nego čovjek koji više ne igra po pravilima sistema. Njegova snaga ne leži u imidžu, nego u jednoj rečenici koju se ne da pripitomiti: „Obratite se.“

Tu riječ najradije zamijenimo blažim izrazima: malo se saberi, popravi koju naviku, dodaj koju pobožnost. Kod Ivana to ne prolazi. Obratiti se znači promijeniti smjer. Ne zakrpati postojeći život, već postaviti pitanje: prema čemu je moj kompas stvarno okrenut? Prema karijeri, dojmu koji ostavljam, strahu da nešto ne izgubim ili prema Bogu koji me poziva da iziđem iz začaranog kruga?

Evanđelje kaže da je k Ivanu „grnuo Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska“.

Plod obraćenja ili samo dobra slika o sebi

Ljudi osjećaju da im treba netko tko neće maziti uši. Ulaze u vodu Jordana, ispovijedaju grijehe. A onda na scenu stupaju farizeji i saduceji. Tu se ton mijenja. „Kad ih ugleda gdje dolaze na krštenje, reče im: Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe?“

Te riječi ne zvuče nimalo simpatično. Ali Ivan ne udara po slabijima. Njegova najtvrđa rečenica upućena je onima koji misle da im obraćenje nije potrebno. Onima koji su uvjereni da već imaju sve osigurano. „Imamo oca Abrahama“, ponosno misle u sebi. Drugim riječima: mi smo na pravoj strani, u pravom narodu, u pravoj religiji. Iako ništa od toga nije plod slobodne odluke, već rođenja i navike.

Ivan tu sigurnost razbija u jednom potezu: „Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu.“ Ako Bog iz kamena može načiniti djecu, onda mi više nismo nezamjenjivi. Krvna linija, tradicija, pripadnost većini, krsni list i navika ne znače ništa ako ne postoji ono što Ivan traži: „plod dostojan obraćenja“.

Tu evanđelje prestaje biti ugodna priča o „onima tamo“ i tiho postaje pitanje za nas: što moj život zapravo rađa? Ima li u njemu išta što podsjeća na evanđelje, na pravednost, milosrđe, istinu, hrabrost da priznam krivnju, sposobnost stati uz slabijeg, spremnost odreći se moći koja gazi druge? Ili se sve svodi na to da sam „na pravoj strani“, formalno dobar, pristojan i uklopljen?

Ivan koristi tvrde slike: sjekira je već položena na korijen, drvo bez ploda ide u oganj, u ruci Onoga koji dolazi vijača je koja odvaja žito od pljeve. Stoljećima smo te slike koristili kao prijetnju, kao da je Bog nekakav nebeski kontrolor koji jedva čeka kazniti. Evanđelje, međutim, govori o nečemu drugom: život ima posljedice. Ne može se vječno živjeti na tuđoj vjeri, tuđoj hrabrosti i tuđem poštenju.

Vijača nije tu zato da bi Bog uživao u spaljivanju, nego da se razotkrije što je u nama stvarno, a što samo prazna ljuska. Duh i oganj nisu religiozni efekt, već sila koja pročišćava: spaljuje samopravednost, lažne slike o sebi i religiozne maske. Neugodno je, ali jedini je put do slobode.

Kad bismo Ivanovu propovijed pretočili u današnja pitanja, možda bi zvučala ovako:
Što bi se u mom životu promijenilo da sutra prestanem govoriti da sam vjernik? Bi li itko primijetio razliku? Donosim li išta što nalikuje plodu ili samo čuvam svoju sliku o sebi? Jesam li spreman ne samo „doći na krštenje“, nego i pustiti da me Riječ stvarno pomakne s mjesta?

Advent kao vrijeme pustinje, a ne samo ugođaja

Advent u tom svjetlu prestaje biti sezona ugodnog ugođaja i postaje vrijeme pustinje. Ne zato što je Bog protiv lampica, kućica i pjesama, nego da nas ne ostavi na razini dekoracije. „Kraljevstvo nebesko približilo se“ ne znači da počinje još jedan blagdanski program, nego da Bog ulazi u našu stvarnost i traži od nas promjenu smjera.

Možda se ni ove godine neće dogoditi ništa spektakularno. Nebo se vjerojatno neće razderati, a lav i janje neće zajedno na pašu. Ali ako dopustimo da nas Ivanova rečenica „Obratite se“ barem malo izbaci iz duhovne uspavanosti, već se nešto bitno pomaknulo. Kompas je malo drugačije namješten. A to, prema evanđelju, nije detalj. To je početak kraljevstva nebeskog, ne negdje drugdje, nego ovdje, u tvom i mom „jednom četvrtku u listopadu“ i jednoj nedjelji došašća.