Kurt Koch: Kad Krist izlazi iz crkve

Kaže jedna stara narodna izreka: ljubav ide kroz želudac.

Djeca to znaju najbolje. Kad za rođendan dobiju svoje omiljeno jelo, tada najjasnije osjećaju roditeljsku ljubav. Čini se da i sam Bog vjeruje u tu mudrost – jer nam svoju ljubav najopipljivije daruje u obliku svete gozbe: u slavlju euharistije, koja je srce života Crkve.

U euharistiji se događa istinska posveta stvarnosti – preobrazba svakodnevice i svijeta u nešto božansko. Samo onaj svijet koji je u živom zajedništvu s Bogom zaslužuje da ga nazivamo svetim. Takav sveti svijet u korijenu se razlikuje „od profane svakodnevice paloga svijeta, svijeta koji ide ususret smrti bez živog odnosa sa svojim Stvoriteljem” (Michael Kunzler).

Euharistijska preobrazba svijeta

U euharistiji nam se otvara pristup toj svetoj stvarnosti. To slavlje nije tek simboličan obrok niti ritual zajedništva – to je susret s uskrslim Kristom, prisutnim po snazi svoga Duha. Na toj vjeri počiva sav kršćanski život. Bez nje, euharistija bi bila tek kult sjećanja, žalobni čin pred moći smrti. No u euharistiji susrećemo živog Krista. On je prisutan. On predvodi slavlje.

Zato Crkva u svojoj srži jest euharistijska. Iz euharistije se Crkva iznova rađa. Jedinstvo vjernika dolazi od jednog kruha – od jednog Krista. On nam daje svoje tijelo da bismo i mi sami postali njegovo tijelo u svijetu. Taj je dinamizam sažeto izrazio sveti Augustin:
„Ako ste vi Tijelo Kristovo i njegovi udovi, tada na euharistijskom stolu leži vaše vlastito otajstvo… Budite ono što gledate i primite ono što jeste.“

U euharistiji ulazimo u ono što primamo: Tijelo Kristovo. Da bismo sve više postajali ono što jesmo – Tijelo Kristovo u svijetu.

Euharistija ne završava na oltaru

Djelovanje euharistije ne prestaje s krajem mise. U stvarnosti posvećenoj euharistijskim darovima, Crkva je i dalje nošena Kristovom prisutnošću. I kad napustimo crkvu, Crkva se ne prestaje živjeti. Sudjelovanjem u slavlju Kristove sebedarne ljubavi, pozvani smo i sami postati „žive hostije“ – dar za druge u običnoj svakodnevici.

Bogoslužje želi preobraziti svijet. Želi preobraziti naše odnose, našu komunikaciju, naše stavove. Jer svaka tendencija zatvaranja i razdvajanja proturječi logici euharistije. Kristova prisutnost postaje stvarna tek kad nam se život oblikuje po njegovoj logici – kad se mi sami dademo preobraziti u njegov „tijelo“.

Papa Ivan Pavao II. vidio je duboku vezu između euharistije i društvene odgovornosti. Naglašavao je:
„Svi mi koji sudjelujemo u euharistiji pozvani smo otkrivati dublji smisao svoga djelovanja u svijetu – za razvoj i mir.“

Život kao bogoslužje

U kršćanskom shvaćanju, sve što činimo – i što propuštamo učiniti – može postati bogoslužje. Sav život vjernika pozvan je biti neprekinuti liturgijski čin. Ali da bismo to mogli živjeti, trebamo liturgiju u svetom prostoru crkve. Tamo zahvaljujemo Bogu na njegovoj prisutnosti – i primamo novi pogled, novu osjetljivost da ga prepoznajemo i u običnosti dana.

Tako se zatvara krug: u nedjelju dolazimo u crkvu, mjesto gdje nam Bog služi. A kad izlazimo, počinje naš uzvrat – služenje ljudima.

Izvor: Kurt Koch, Bereit zum Innersten. Für eine Kirche, die das Geheimnis lebt. Herder Verlag, Freiburg Basel Wien 2003.