Na stolu pape Lava XIV.: slučaj Rupnik

Slučaj patera Marka Rupnika ostao je visjeti između Vatikana i periferije – sada leži na stolu novoga Pape.

Papa Franjo mogao bi ostati zapamćen kao onaj koji je dopustio da se protiv kardinala McCarricka vodi crkveni kazneni postupak i koji je njegov slučaj doveo do laicizacije. No u pitanjima seksualnog zlostavljanja svećenika, njegovo naslijeđe ostaje bolno podijeljeno – osobito kada se sagleda kroz prizmu slučaja patera Marka Rupnika.

Rupnik – isusovac, umjetnik, teolog, liturgijski vizionar – godinama je bio neupitna figura duhovnog autoriteta, i to ne samo u Rimu, nego i u Hrvatskoj. Njegovi mozaici nalaze se u brojnim crkvama. Njegove su duhovne vježbe hodočasnici slušali gotovo s osjećajem pobožne ekstaze. Njegovo ime, još uvijek danas, u dijelovima hrvatske Crkve izgovara se s poštovanjem. Ili još češće – ne izgovara uopće.

Odštampani tragovi moći

Službena priča poznata je: pater Marko Rupnik optužen je za seksualno i duhovno zlostavljanje više od trideset žena, mahom redovnica, tijekom višegodišnjeg razdoblja. Optužbe su iznimno teške – govore o manipulaciji, o zloupotrebi duhovnog autoriteta, o ponižavanju tijela pod krinkom sakralne estetike.

Papa Franjo, koji je do smrti na zidovima svog ureda držao Rupnikove radove, dugo nije reagirao. Vatikan je 2022. odbio ukinuti kanonsku zastaru u slučaju, čime je mogućnost suđenja bila blokirana. Rupnik je izbačen iz Družbe Isusove, no umjesto javnog pokajanja, uslijedila je tiha inkardinacija u slovensku biskupiju – bez riječi.

U međuvremenu, mozaici su ostali na mjestu. U Hrvatskoj – i šire – ni jedna važnija crkvena institucija nije javno progovorila o tome što znači kada liturgijski prostor, mjesto molitve i sabranosti, ukrašava čovjek za kojeg postoji ozbiljna moralna sumnja. Možemo li se doista sabrati u prostoru oblikovanom rukom nekoga tko je tuđe tijelo razgrađivao manipulacijom?

Estetika svetosti i teologija šutnje

Rupnik je znao zavesti: teološkim jezikom, ikonopisnim rječnikom, mističkim gestama. Njegovi su mozaici govorili tijelom, pokretom, pogledom. I to je bila njegova snaga – i, kako danas znamo, njegova maska. U Hrvatskoj se taj zavodnički sjaj još uvijek zrcali u tišini brojnih župa, samostana, crkvenih krugova. Rijetki su oni koji su javno progovorili, a još rjeđi oni koji su spremni suočiti se s pitanjem: što znači voljeti Crkvu u istini, kad istina boli?

Liturgijski prostori nisu samo prostori. Oni su sakramentalni ambijenti, produžeci teologije tijela, mjesta gdje se ljepota pretače u smisao. Ako u tim prostorima ostaju djela ljudi koji su svojim rukama povrijedili druge – i ako to znamo – onda šutnja nije više diskrecija, nego suučesništvo.

Izazov za Lava XIV. – i za nas

Papa Lav XIV. nasljeđuje Crkvu s dubokim moralnim ožiljcima. Slučaj Rupnik, još uvijek bez presude, ali s obiljem svjedočanstava, ne traži samo odgovor Rima. Traži odgovor i lokalnih Crkava – i onih koji služe i onih koji vjeruju. Hoće li se mozaici povlačiti ili ćemo se mi povući pred njima? Hoće li šutnja ostati pastoralna taktika ili će netko jasno reći: dosta je bilo estetike koja prekriva etiku?

Pitanje nije više što će učiniti Papa. Pitanje je: što ćemo učiniti mi?