Lav XIV. – mornar početnik na razdrmanom crkvenom brodu

Hans-Joachim Sander povodom prvog intervjua pape Lava XIV. razmatra očekivanja i zahtjeve koji se stavljaju pred njegov pontifikat.

Crkva je brod. Tako smo je nekoć pjevali u novim duhovnim pjesmama, jednako zanosno i usrdno: „Brod što se zove Zajednica plovi morem vremena. Cilj koji mu pokazuje put zove se Božja vječnost. Brod, što ga oluja bije, vozi kroz strah, nevolju i pogibao, kroz očaj, nadu, borbu i pobjedu; tako plovi iz godine u godinu.“ Pjesma je doduše protestantskog podrijetla: skladao ju je 1963. konstanški glazbenik Martin Gotthard Schneider (1930.–2017.). Ali duh iz kojega je proizašla bio je ekumenski – duh globalnog zaokreta druge polovice 20. stoljeća, u kojem su i velike Crkve htjele sudjelovati u ime pravednijeg svijeta. I mogle su: Drugi vatikanski sabor bio je katolički dokaz za to, a Ekumenska skupština za mir, pravednost i očuvanje stvorenoga protestantski.

Tada se vjerovalo da je svjetski građanin taj koji treba i može povesti prema boljem.

U tu generaciju pripada i sadašnji papa. I on je dijete vremena koje je htjelo vjerom graditi bolji svijet. A ta je vjera, uostalom, jedno od najboljih nasljeđa čovječanstva. Bilo bi apsurdno da se njezine više vrijednosti koriste samo za pobožno prekrivanje pukotina i provalija ovoga svijeta. Ne, te se provalije moraju odlučno premostiti. Razarajuću pohlepu profita treba suzbiti pravednošću za svaku njezinu žrtvu. A u moru ravnodušnosti valja širiti otoke uzajamnosti dok ne postanu veliki prostor zajedništva za sve. To nije bio tek lijep program, nego istinski uvjerljiv i snažan. Nitko se nije bojao pokušati s najboljim što ima, u onome u što vjeruje. Upravo suprotno: trebalo je imati hrabrosti, prihvatiti se posla i ići naprijed. Svijet to treba, svijet to želi i dobro će mu doći. To je bila velika ovlast vjere.

Papa Lav XIV. nazvan je u prvim mjesecima „svjetskim građaninom“, dok se još nije znalo kakav će biti njegov pontifikat. Očekivanja su bila golema, dodatno potaknuta razočaranjima u prethodnike: klimavim u riječima, punim licemjerja i loše odabranih znakova. Svjetski građanin trebao bi, mislilo se, povesti prema boljem. A što je to „bolje“? Upravo to nije jasno u današnjim borbama za moć, jer najglasniji tvrde da znaju sve i svoje uvjerenje pretvaraju u oružje protiv drugih, a u korist sebe.

„Leo, kreni naprijed, vjerujemo ti“, govorile su čežnje katolika u tamu još nejasnog pontifikata.

Taj Leo djelovao je drukčije. Svjež, sportski, uredan, Amerikanac s one bolje strane Amerike, simpatičan i „svima po volji“ – kao i na svim dosadašnjim stepenicama svoje karijere. Očekivanja su bila golema. No pitanje je je li on sam znao što ga čeka kad je izabran. Voditi Crkvu koju oluja tako snažno trese može čovjeku oduzeti dah.

Zato se gotovo bez kritike prihvatilo da je njegov prethodnik najprije otišao na Lampedusu, a ovaj Leo radije u Castel Gandolfo. Tamošnji su se radovali što dolazi netko drugi osim turista. Ali čistiji zrak tog dvorca nije nimalo pročistio ustajale odaje Vatikana.

„Olujom ugrožen strahom, nevoljom i očajem“ ostaje crkveni brod, i to sada još više iz godine u godinu. Zlostavljanje ne nestaje s odlaskom svećeničkih zlostavljača, novih je više nego što itko može podnijeti. A skandal ne nestaje ni s pretpostavkom nevinosti na koju se papa Lav XIV. sada uporno poziva, jer iza nje očito pokušava prikriti najdublju krizu svoje Crkve još od reformacije. Bez obzira koliko dugo trajao njegov pontifikat, to mu neće uspjeti.

Iza Leova podignutog zastora nema ni traga „nadi, borbi i pobjedi“.

Pod njegovim prijestoljem plamti previše neriješenog: seksualno i duhovno zlostavljanje. Aparat za gašenje požara nema, za to bi morao sići s prijestolja. Ni raznolikost u području spola i roda ne nestaje, samo zato što oni koji se drže „reda stvaranja“ tvrdoglavo nastavljaju diskriminirati drukčije, neugodne, samosvojne. Queer osobe traže svoj puni udio pravednosti i poštovanja, a on im se ne daje. Ne nadomješta to nikakav papinski ili sinodalni vapaj za „pomirbom“ i „izbjegavanjem sukoba“. A što se tiče žena, njima se opet nudi tek čekanje, kao još jedna sezona beskonačne serije u papinskoj videoteci. No žene tu novu sezonu neće gledati. Ustat će i otići. Imaju pametnijeg posla i pronaći će bolje.

Iza Leova podignutog zastora nema „nade, borbe i pobjede“ iz duhovne pjesme. Crkveni brod ne plovi samo dalje, nego sve nemirnije. A iz luke je tek isplovio. Ovaj papa zasad se pokazuje kao mornar početnik na zapovjednom mostu. Ondje više nema kormila. Odneseno je u donje palube, prije, tijekom i poslije konklava. A za njim sada posežu mnogi kojima se ne bi smjelo povjeriti nijednu dušu. Ona bi već bila prodana prije nego što crkveni brod na otvorenom moru potone.

feinschwarz.net