Zaljubljena ruža i san o letenju

125 godina od rođenja autora “Malog princa” – Antoine de Saint-Exupéry i dalje govori jeziku srca.

Asteroid B612. U svemiru Antoinea de Saint-Exupéryja, to je mjesto od presudne važnosti. Taj mali, neugledni nebeski kamenčić pozornica je najpoznatije bajke modernog doba, priče o neobičnoj ljubavi između Malog princa i jedne cvjetne, hirovite ruže. Njihov odnos nije jednostavan, ali princ vjeruje svojim osjećajima. Zna da se „dobro vidi samo srcem“.

Ta poetska parabola – bajka napisana jednostavnim jezikom, razumljivim i djeci otvara vrata najvećim pitanjima čovječanstva. Saint-Exupéry u nju unosi vlastito iskustvo: svoje letove, svoje tuge, svoju krhkost. Iako je priču prvotno napisao za djecu, odrasli su ti koji su joj se u milijunima vraćali. Danas je Mali princ, uz Bibliju, jedno od najprevođenijih djela na svijetu.

Rođen 29. lipnja 1900. u plemićkoj obitelji, Antoine je rano ostao bez oca. Majka, nježna i osjetljiva žena, obožavala je svog sina, u kojem je vidjela „zanosno i živo dijete“. Još kao dječak pisao je pjesme, a s dvanaest godina po prvi put letio avionom. Tog trenutka, nebo mu je postalo sinonim slobode. Tijekom vojne službe školovao se za mehaničara i pilota, no nakon što je upoznao Louise de Vilmorin, činilo se da bi mogao napustiti letenje. Obitelj njegove zaručnice uvjeravala ga je da „ostane na zemlji“. Zaruke su brzo propale, Saint-Exupéry je odabrao zrak.

Ponudio se za turističke letove iznad Pariza, a potom radio u pionirskom zrakoplovnom poduzeću koje je prevozilo poštu između Toulousea i Casablance. Ubrzo je postao poznat kao „junak zrakoplovstva“. Letovi su za njega bili više od putovanja: u visinama je razmišljao o ljudskoj naravi, o svijetu, o smislu. „Letenje je za njega postalo metafora duhovnog vida, a zrakoplov sredstvo metafizičke osjetilnosti“, piše u Ekumenskom leksikonu svetaca, koji mu posvećuje poseban zapis.

U nekim njegovim tekstovima razaznaje se duhovna snaga, kao u čuvenoj molitvi „Umijeće malih koraka“, meditativnom komadu koji zvuči poput zapisa pustinjskog oca. U njemu Saint-Exupéry moli Boga ne za čuda, već za snagu da izdrži svakodnevicu, za bistrinu, strpljivost, i za hrabrost da prihvati život sa svim njegovim pukotinama.

Usprkos svemu, bio je svjestan da se svaki let može završiti padom. Jednom je gotovo utopio testirajući hidroavion. Drugi put srušio se iznad Guatemale. A 1935. doživio je prinudno slijetanje usred noći u Sahari; epizoda koja će postati okosnica Malog princa. I u knjizi pilot pada u pustinju, pokušava popraviti avion i tamo susreće čudesnog dječaka koji dolazi s asteroida B612. Saint-Exupéry je svoju najpoznatiju knjigu napisao na Long Islandu u New Yorku, a posvetio ju je „svom najboljem prijatelju“ Léonu Werthu. No inspiraciju je crpio i iz vlastite burne ljubavne priče.

Consuelo Gómez Carillo, umjetnica i spisateljica iz El Salvadora, bila je žena njegova života. Upoznali su se 1930. u Buenos Airesu i ubrzo vjenčali. Njihov odnos bio je vrtlog: snažan, slobodoljubiv, često i kaotičan. Nedavno objavljena zbirka njihovih pisama u Francuskoj otkriva njihovu međusobnu ovisnost, čežnje, bijes, strasti i udaljavanja. „Sviđaš mi se i kad si uplašena i kad si bijesna. Sviđa mi se sve na tebi što još nije pripitomljeno“, napisao je Antoine u jednom od prvih pisama. Voljeli su se divlje, ali nisu uvijek znali kako biti zajedno. Oboje su se bojali bliskosti, ali i gubitka.

Živjeli su nomadski, nerijetko razdvojeni, ali stalno povezani riječima. U jednom od zajedničkih molitvenih tekstova napisali su: „Gospodine, daj da uvijek budem žena kakvu moj muž vidi u meni… ali ipak, Gospodine, daj da on prvi umre. Jer iako izgleda snažno, bio bi izgubljen ako me više ne bi čuo kako pravim buku po kući.“

Saint-Exupéry nikada nije dočekao globalni uspjeh Malog princa. Poginuo je u srpnju 1944. u izviđačkom letu iznad Mediterana. Godinama se nagađalo je li riječ o tehničkoj nesreći, neprijateljskom napadu ili čak suicidu. Tek 2000. godine pronađeni su ostaci njegova zrakoplova. Consuelo je za smrt svog muža doznala iz novina.

Nakon rata, Mali princ postaje svjetski fenomen. I doista: s vremenom se lik dječaka s asteroida preselio na šalice, čarape, torbe i sapune s mirisom ruže. No unatoč toj komercijalizaciji, nešto je od onog djetinjeg i istinitog ostalo u njemu. Možda zato jer nas podsjeća u vremenu koje sve gura u korisnost i brzinu da ono bitno nije uvijek vidljivo očima.

„Svi odrasli ljudi nekada su bili djeca. Ali samo se rijetki toga sjećaju.“