Milosrdni Samaritanac ǀ Put koji vodi u kraljevstvo Božje

Kraljevstvo Božje ne počinje spektaklom, nego korakom prema drugome i to onome pored kojeg bismo najradije prošli kao da ga nema.

U središtu Lukina evanđelja nalazi se priča koja ne ostavlja prostora za neutralnost: prispodoba o milosrdnom Samaritancu. Nije riječ o poučnoj vinjeti iz moralne čitanke, niti o sentimentalnom prizoru koji bi pristajao vitraju neke kapelice. Riječ je o Božjoj intervenciji u poredak očekivanog; riječ je o impulsu koji ruši granice, podriva navike i raskrinkava ono što volimo nazivati vlastitim identitetom.

Tko je moj bližnji? Pogrešno pitanje

Za razliku od Marka i Mateja, Luka ne pita koja je najveća zapovijed. Njegov pismoznanac postavlja dublje pitanje: Što mi je činiti da baštinim život vječni? Isus, umjesto odgovora, odgovara pitanjem, što u biblijskoj logici nikad nije izbjegavanje, već poziv na misaono kretanje. Tako se dolazi do rečenice koja zvuči časno, ali skriva zamku: Tko je moj bližnji?

Naizgled, pitanje je ozbiljno. No ono je u svojoj srži pokušaj kontrole: tko ulazi u moj krug obveze, a tko ostaje izvan njega? Tko je još uvijek „moj“, a tko nije? Tko zaslužuje moju pažnju, a tko je može biti lišen? Isus mijenja os obzora. U središtu više nije subjekt koji pita, nego objekt koji trpi. Od pitanje “Dugujem li ikome išta?” dolazimo do pitanja “Kome sam potreban?”. Ili još jednostavnije: tko nije okrenuo glavu?

To je jedan od rijetkih stvarno univerzalnih prijelaza u životu: napuštanje infantilne egocentričnosti i prelazak u stvarnost u kojoj drugi više nisu kulise mojih želja, već bića koja imaju svoj glas i svoje rane.

Prestati biti Sunce, postati Mjesec

Novorođenče s pravom misli da je svijet stvoren radi njega. Odrastao čovjek zna da je središte uvijek privremeno i da se mora dijeliti.

Prestati biti Sunce odnosno živjeti u uvjerenju da se sve vrti oko nas te dopustiti drugome da bude u središtu.

Biti Mjesec koji ne zrači sobom, nego reflektira svjetlost koja mu je darovana. I zato je uvijek i ljepše i lakše gledati u Mjesec nego u Sunce.

U toj napetosti između zakona i suosjećanja, između propisa i pogleda koji vidi osobu, događa se ono što evanđelja zovu „kraljevstvom Božjim“. Svećenik i levit prolaze pored čovjeka koji krvari. Ne zato što su zli, nego zato što se drže zakona. Oni gledaju, ali ne vide. Njihova lojalnost pravilima sprječava ih da budu lojalni čovjeku, a samim time i Bogu.

Zato prolaze.

Kraljevstvo Božje ne prolazi mimo

Samaritanac, čovjek iz “pogrešne” skupine, bez valjanih teoloških referenci, ne pita ništa. On staje. Vidi. Sažali se. I djeluje.

Riječ „sažaliti se“ u evanđeljima nije prolazna emocija ni „emocionalna inteligencija“. To je egzistencijalni potres. Riječ koja označava dubinsko prepoznavanje. U originalu, ista riječ koristi se za Isusa kada vidi izgubljeno mnoštvo. I kada u više navrata reagira na potrebe ljudi oko sebe i čini ono što se danas kolokvijalno naziva čudom. Samaritanac ovdje ne racionalizira. Ne traži razlog. Ne opravdava se rokovima ni zakonskim odredbama. Njegova teologija staje u jedan pogled i jednu gestu.

Prispodoba time razotkriva: ljubav prema bližnjemu nije zapovijed koju valja provesti, već snaga koja ili postoji u čovjeku ili ne postoji. Ako postoji, tada proizlazi iz dubine u kojoj prebiva Bog. Ako ne postoji, onda je svaki zakon samo mrtvo slovo.

Tri geste milosrđa kroz povijest

Ljubiti bližnjega kao sebe nije slabost.
To je oblik unutarnje slobode.
To je odricanje od egoizma i egocentričnosti.
Otvaranje prostora za drugoga.
Riskiranje gubitka i mogućnost da se nađe ono što nismo ni znali da tražimo.

Ova priča nije ostala zatvorena među evanđeoskim slovima. Povijest poznaje trenutke kad je milosrđe prestalo biti teološki pojam i pretvorilo se čin.

Jedne zimske večeri 334. godine, promrzli čovjek prosjači na gradskim vratima Amiensa. Rimski legionari prolaze, jedan za drugim. Samo jedan od njih zastaje, silazi s konja i dijeli svoj plašt. Zvao se Martin. Mi ga danas smatramo svetim.

Ljeta 1208. godine, jedan bogati mladić grli i ljubi gubavca. Do tada mu je njihova prisutnost izazivala mučninu. Taj zagrljaj ga mijenja. Mi ga danas znamo kao Franju iz Asiza.

U srpnju 1941., u logoru Auschwitz, Maksimilijan Kolbe istupa iz reda i nudi vlastiti život umjesto neznanca. Umire u bunkeru gladi. Ne piše to u pravilniku, ali to jest evanđelje.

To nisu iznimke.
To su vrhunci ljudskosti.

Iza njih ne stoji herojstvo. Stoji pogled koji ne ignorira.

Ne proći mimo. Ne praviti se da ne vidim.

I pitanje koje ostaje:
Kako nadvladati strah za vlastiti život?
Kako prijeći iz ravnodušnosti u čin milosrđa?
Kako ne ignorirati?

Ne proći mimo.
Ne praviti se da ne vidim.
Ne skrivati se u masi.

Bližnji nije tko.
Bližnji je kako.

Nije dovoljno znati što znači voljeti bližnjega.
Treba krenuti. Treba stati. Treba vidjeti.

Taj put ne vodi samo iz Jeruzalema u Jerihon. Vodi u ono što evanđelje naziva kraljevstvom Božjim.
To je put na kojem saznajem tko sam.
Put na kojem se mijenjam.
Put na kojem se na najstvarniji mogući način prepoznaje i otkriva Bog.

Isus ovom pričom ne želi šokirati.
On želi probuditi.
On sam, utjelovljen, postaje bližnji svakome, osobito onima koje najradije ne bismo vidjeli.

“Izjelica i vinopija, prijatelj carinika i grešnika” – tako su Božjeg sina nazivali pobožni vjernici onog vremena. I nijednom im nije palo na um da su možda u krivu.

Teško se oteti dojmu da ga ni mi nismo shvatili…

Ali povijest svetih trenutaka traži svoj nastavak.
Nije dovoljno prepoznati priču.
Treba je utjeloviti.
Netko mora biti sljedeći.

A zašto taj netko ne bih bio upravo ja?

Jer biti bližnji danas znači ne okrenuti glavu, ni od čovjeka, ni od Boga koji u njemu čeka.

Jer svaka propuštena prilika za milosrđe, propuštena je prilika za susret s Njim.