Nadom ispunjen kontrapunkt: Vjera i zajedništvo u nesigurnim vremenima

Živimo u vremenima preokreta, danas popularno nazivanima “povijesnim zaokretom”.

Takvi pojmovi već u sebi nose slutnju nesigurnosti i straha. Vjera, naravno, ne može ukinuti rizike, ali može izmijeniti optiku: ono što je do jučer izgledalo kao nepremostiva prijetnja, u svjetlu vjere može se pokazati i kao horizont nove mogućnosti.

„Najljepše vrijeme je iza nas.“ Taj se uzdah sve češće čuje i u hrvatskom društvu. Najčešće ga izgovaraju stariji, koji su odrasli u prosperitetnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata. Njihov je život bio obilježen slobodom i mirom, a sjene politike ili prijetnje gospodarstva bile su tek kratki prekidi u dužem razdoblju stabilnosti.

Dvadeset i prvo stoljeće donijelo je nešto drugo: rat na europskim granicama, globalni terorizam, pandemiju. Naš je osjećaj sigurnosti, dugo njegovan kao nevidljivi štit, naglo popucao. Smrt i patnja, teme koje smo htjeli rezervirati za kraj jednog dugog i ispunjenog života, sada su se uvukle u svakodnevicu. Ne možemo više skretati pogled. Strah od budućnosti postao je stalni suputnik. Što nam je činiti? Imamo li ovdje kontrapunkt?

Najprije treba sačuvati prisebnost. Razlikovati ono što možemo promijeniti od onoga što nadilazi naše mogućnosti. To je, da se poslužimo drevnim jezikom, umijeće „razlučivanja duhova“. Tek kad to razlikovanje postane naša svakodnevna disciplina, energija se oslobađa za ono što doista možemo učiniti. Za sve drugo potrebno je pronaći stav, modus vivendi. Nije jednostavno, ali je ljekovitije od cinizma ili rezignacije.

Možda upravo „manje lijepa vremena“ otvaraju prostor za obnovljenu kršćansku prisutnost. Ne u formi trijumfalnih gesta, nego kao tih, ali jasan znak nade. Javna percepcija Crkve, u Njemačkoj kao i u Hrvatskoj, danas je obilježena krizom povjerenja. No to ne dokida činjenicu da tisuće vjernika u tišini svakodnevice nastoje živjeti evanđeoske vrijednosti. I oni su Crkva, i njihova vjernost je svjedočanstvo.

U prvim stoljećima, kada su se mnogi obraćali Kristu unatoč progonima, Caritas je bio presudan razlog tog iznenađujućeg uspjeha. Kršćanska ljubav, koja je nastavila starozavjetnu tradiciju, nije pravila razliku između bogatog i siromašnog, muškarca i žene, domaćeg i stranca, prijatelja i neprijatelja. Bila je toliko privlačna da je car Julijan Apostata u 4. stoljeću pokušao stvoriti pogansku inačicu kako bi nadmetanjem oslabio kršćanski utjecaj.

Duhovne dragocjenosti koje je Isus ostavio svojoj zajednici nisu izgubile sjaj. Povremeno ih je potrebno ponovno iznijeti na svjetlo, diskretno ili javno. One su blago ne samo za potrebite, nego i za samu zajednicu vjernika, koja bez uzajamne brige lako klizi u fragmentiranost.

Dobra i loša vremena izmjenjuju se poput plime i oseke. Bitno je kako ih živimo. Čak i najtamniji oblaci ne moraju ugasiti smisao, radost i zahvalnost. Možda upravo vedrina koja izvire iz vjere i uzajamna solidarnost predstavljaju najpreciznije oružje protiv nesigurnosti svijeta.