Ne bez drugih: što nas Duhovi uče o vjeri, drugima i obraćenju

Duhovi nisu blagdan zatvaranja u vlastitu sigurnost, nego blagdan razumijevanja, prevođenja i izlaska prema onima koje smo navikli smatrati “drugima”.

Židovski blagdan zahvalnosti, izvorno vezan uz završetak žetve pšenice, a poslije i uz Božji dar Deset zapovijedi na Sinaju, danas mnogima u našem kulturnom krugu donosi slobodne dane. Iz Šavuota nastala je kršćanska Pedesetnica, odnosno Duhovi: pedeseti dan nakon Pashe, pedeseti dan nakon Uskrsa.

Za tu blagoslovljenu, ali i bolnu povijest bliskosti i razdvajanja između Židova i kršćana suodgovoran je jedan od stilski najprofinjenijih pisaca Novoga zavjeta, autor kojega nazivamo Lukom. Njegova velika pripovijest o nastanku svjetskog pokreta oblikovala je uobičajenu sliku kršćanskih Duhova: izlijevanje Duha, snaga snova kod mladih i starih, zanosna oduševljenost Isusom, zarazna i gotovo eksplozivna, te početak pokreta koji će promijeniti svijet.

Sve se to događa na mjestu Isusova poraza, koji Luka, naravno, već uskrsno čita kao početak pobjede. No ondje se ne izlijeva bilo kakav “slobodni duh”. Riječ je o Božjoj snazi koja je narod Izraela okupila među narodima, a sada ga na nov način veže uz Židova Isusa, Božjega Krista.

Drugi silazak Duha

Pritom se često zaboravlja da Luka jednako programatski pripovijeda i o drugom silasku Duha: o proboju Isusova pokreta iz židovskog u nežidovski svijet. I to čini s velikom dramatičnošću i književnom profinjenošću.

Mjesto događaja više nije Jeruzalem, nego Cezareja na moru: rezidencija rimskog namjesnika, provincijsko središte i važno prometno čvorište. Dakle, nije riječ samo o religijskom, nego i o političkom događaju.

U središtu je Petar, koji je već u Jeruzalemu imao vodeću ulogu. Kao pobožni judeokršćanin, još je uvijek obilježen snažnom religijskom distancom prema nežidovima, odnosno “poganima”. No sada, Božjom inicijativom, kroz neku vrstu nove stvarateljske vizije, mora naučiti da je njegovo dotadašnje razumijevanje Boga bilo preusko: “Bog mi pokaza da nikoga ne zovem okaljanim ili nečistim” (Dj 10,28).

Tek nakon snažnog unutarnjeg otpora Petar je spreman otići “nečistom”, poganskom satniku. I ondje mora otkriti da je Božji Duh već prisutan. Zatečen i gotovo zbunjen, mora prihvatiti da je dar Duha namijenjen svim ljudima, pa i čitavom stvorenju, a ne samo “našima”. Za sve je riječ o “obraćenju na život” (Dj 11,18). Za sve, bez iznimke.

Obraćenje znači učiti jezik drugih

Nije slučajno da je kod Luke upravo Petar prvi primjer takva obraćenja po Duhu, zahvaćenog ognjenim jezicima koji podsjećaju na iskustvo Sinaja i blagdan Šavuot. No taj oganj zahvaća “svakoga pojedinog” (Dj 2,3), i to na njegovu vlastitom jeziku.

“Obraćenje na život” zato znači postati sposoban za razumijevanje i prevođenje. Vjera koja se zatvara u vlastiti jezik vrlo brzo prestaje biti Duh i postaje ideologija. Duhovi nas podsjećaju da se Bog ne objavljuje samo u mom jeziku, mojoj skupini, mojoj naciji, mojoj liturgijskoj navici ili mojoj crkvenoj sigurnosti. Bog govori i preko onih koje smo navikli držati izvana.

Zato: ne bez drugih. Jer upravo su drugi oni koji nas mijenjaju.

To znači kraj duhu nadmetanja i potiskivanja, kraj solo-plesa oko zlatnog ega, kraj kršćanskog nacionalizma u svim njegovim oblicima, na Istoku i na Zapadu. Kraj svake imperijalne, diktatorske, klerikalne i hijerarhijske moći koja ljude dijeli na čiste i nečiste, naše i tuđe, vrijedne i nevrijedne.

Nikoga od svojih bližnjih ne nazivati nečistim i prema tome živjeti: to bi bio duhovski svijet.

Gotthard Fuchs