Ne broj, nego ime: što nas drži u noći?

U vremenu u kojem sustavi radije broje nego imenuju, tražimo što u noći žalovanja doista drži: ime koje se izgovara, zajednica koja stoji blizu i nada koja ne popušta.

Najmračniji trenuci imaju smisao. Ne zato što ga odmah vidimo; smisao se često rađa tek nakon tišine, zbunjenosti i boli. Kad kažemo da će na kraju biti dobro, ne prizivamo rezignaciju ni nekakvu lagodnu prividnu utjehu; to je iskustvo da se usred lomova doista otvaraju nove perspektive i budućnosti. Nije to plod naše snage; nosi nas Netko.

Ovih dana mrak pada ranije i pojačava ono što već boli. Tuga se zgušnjava poput magle uz kožu. Tada bismo najradije čuli kratko: Ustani. Ali život nas uči nečemu skromnijem i istinitijem: patnju ne preskačemo niti je objašnjavamo kao teorem. Podnosimo je i prolazimo korak po korak. Oproštaj je najradikalniji oblik puštanja. Ne traži aplauz; traži tišinu koja stoji uz čovjeka.

Na putu iz centra do stana u Grazu prolazim kroz park. Krošnje se prorjeđuju, listovi padaju i ponekad me okrznu, kao podsjetnik da i u meni nešto popušta stisak. Ili je možda nešto drugo u pitanju – nisam ni ja tu na čistu sam sa sobom. No, rado se prisjetim se Rilkea i stihova koje sam nekoć znao napamet zbog bolje ocjene, pa s vremenom zaboravio. Učim ih ponovno tako da se udahnu, ne da se nabubaju napamet. Kad učimo srcem, riječi se smjeste u dah pa postanu molitva.

Rilke kreće od onoga pred očima: svijet u kojem mnogo toga klizi naniže. To nije samo botanika ni vijest dana. Tiče se svakoga: ruke posustaju, glas zastane. Ipak iz takvog pogleda izranja rečenica nade koju poezija šapne, a vjera potvrdi: postoji Netko tko kontrolira i padove. Tvrdi stisak ne spašava; spašavaju blagi dlanovi.

U žalovanju je sve konkretno. Hrana se priprema za jednu osobu manje. Odjeća čeka tijelo koje se neće vratiti. Kišobran ostaje u hodniku. Netko donese juhu, netko opere suđe, netko šutke sjedne pokraj. Nema velikih riječi, ali zato ima malih vjernosti. Zbrojene, pretvaraju noć u prijelaz.

Ovih dana palimo svijeće i izgovaramo imena. To nije folklor. Plamen priziva istu iskru vazmenog bdjenja. Uskrs nije dekor, to je smjer: od straha prema radosti koja ne ovisi o raspoloženju, u prostor gdje bol nema zadnju riječ. Kad uz svjetlo izgovorimo ime, čujemo Pismo: Pozvao sam te po imenu, ti si moj. Ime nije etiketa; to je jezgra identiteta, prvi dar koji primamo i posljednja riječ koja nas doziva.

U tom svjetlu stoji i snažna priča Prima Levija, talijanskog pisca i kemičara, svjedoka iz Auschwitza, gdje je ime zamijenjeno brojem 174517 i kruh dobivaš tek kad pokažeš broj. Svijet institucija i ideologija rado barata brojevima jer broj se lakše briše i premješta. Vjera inzistira na imenu. Pismo govori da Bog oslovljava imenom, ne brojem (usp. Iz 43,1). To je riječ koja traži povjerenje i otvara novi početak.

Vrijeme u žalosti teče nejednako: dani se razvlače, tjedni promiču. Postoji drugo vrijeme koje kalendar ne mjeri. To je vrijeme imena. Kad izgovorimo njezino ili njegovo ime, ne vraćamo prošlost; otvaramo budućnost u kojoj ljubav traje u preobraženom obliku. Sjećanje tada prestaje biti muzej i postaje susret.

“Ti si moj” ne znači posjed; znači brigu. Pripadamo zajedno, Bog i čovjek. Tuga nije progonstvo; vodi putem povjerenja. Ovdje vjera ne slaže pojmove u teorije, pretvara ih u geste: ostaje uz krevet, otvara prozor i sutra ponovno nazove.

Zajednica postoji da to potvrdi. Netko pročita imena i pusti tišini da odradi svoje. Netko te, na izlazu iz crkve, samo pogleda dovoljno dugo. Netko ti stavi u ruke toplu šalicu čaja. Dovoljno.

Zato, dok plamen treperi, vratimo se osnovama: biti tu, slušati, čuvati spomen kao zavjet. Tko je u žalosti, neka ne glumi snagu; dovoljno je disati i nasloniti se. Tko stoji uz ožalošćene, neka ne govori previše; dovoljna je prisutnost. Ona liječi.

Smisao se rađa ondje gdje se ljubav ne povlači. Netko nas zove po imenu i ne odustaje.
Tama ima trajanje. Ime ima vječnost.