Ne na račun židovstva: zašto je sporna uvriježena slika farizeja

Farizeji su u kršćanskom govoru stoljećima služili kao simbol licemjerja, zakona i vjerske dvoličnosti. No takva slika nije neutralna.

Uvriježena slika farizeja nema dobar glas. U svakodnevnom govoru „farizej“ je često sinonim za licemjera, za čovjeka koji se skriva iza pobožnosti, zakona i moralne nadmoći. No upravo se u toj slici, upozorava teolog i stručnjak za judaistiku Christian Rutishauser, krije staro antijudaističko opće mjesto. Zato bi ga se, osobito u crkvenim raspravama, trebalo izbjegavati.

Sanjam o tome da Crkvi nakon koncilske deklaracije Nostra aetate prvi put u povijesti uspije voditi unutarcrkvene rasprave tako da židovstvo ne završi kao njihova kolateralna žrtva. Jer to se, nažalost, već prečesto događalo. Feministička teologija znala je Isusa, muškarca naklonjena ženama, oštro suprotstaviti navodno patrijarhalnom židovstvu. Teologija oslobođenja, koja je samu sebe razumijevala proročki, u pravnoj misli Mojsijeve i rabinske tradicije često je vidjela tek krutost i ukočenost. Nedavno se, u promicanju štovanja novog sveca Carla Acutisa, isticalo njegovo oduševljenje euharistijskim čudima, premda neka od njih potječu iz antijudaističkih legendi o ritualnom ubojstvu, poznatih kao krvna kleveta. A sada Thomas Schwartz brani papu i Crkvu od Svećeničkog bratstva sv. Pija X., ali pritom poseže za problematičnom slikom farizeja.

Nije mi ovdje presudno pitanje odgovara li ta slika Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. Možda u određenom smislu i odgovara. Pogotovo zato što Bratstvo doista zastupa antijudaističku teologiju. No problem je u tome što se osobine licemjerja, pretvaranja i vjerske dvoličnosti, koje su se stoljećima pripisivale farizejima, a preko njih i Židovima, takvim govorom samo dodatno učvršćuju. Antijudaistička opća mjesta ne prestaju biti antijudaistička samo zato što ih se usmjerava protiv Bratstva sv. Pija X. Ona se tako i dalje prenose.

Nesvjesno na račun židovstva

Egzegeza je posljednjih desetljeća učinila mnogo kako bi obnovila razumijevanje farizeja. S jedne strane, pokazala je njihovu povijesnu blizinu ranom kršćanskom pokretu. Jezik nekih novozavjetnih spisa obilježen je unutarnjožidovskom polemikom, osobito u prijeporima oko obredne čistoće i načina svetkovanja subote. S druge strane, u svijest su ponovno dozvani i pozitivni likovi povezani s farizejima: Nikodem, koji Isusa posjećuje noću; možda im je bio blizak i Josip iz Arimateje, koji je Isusu ustupio svoj grob; zatim farizeji koji dopuštaju da ih Isus obrati kada ne bacaju kamen na preljubnicu. Naposljetku, Pavao je jedini farizej od kojega imamo vlastite pisane tekstove. Čak i pri uhićenju, na kraju svojega života, prije nego što će biti odveden u Rim, prema Djelima apostolskim za sebe kaže da je farizej.

No čini se da znanstveno revidirana slika farizeja još nije stvarno doprla do javnog diskursa. I to unatoč činjenici da je međunarodno zapažena knjiga Die Pharisäer Amy-Jill Levine i Josepha Sieversa 2024. objavljena i na njemačkom jeziku.

Tragično je to što se dobronamjerna zauzetost za Crkvu i vjeru vrlo često, najčešće nesvjesno, odvija na račun židovstva. Od toga nisu imuni ni liberalni ni konzervativni crkveni krugovi, ni teolozi ni duhovni učitelji. U slučaju kritike Svećeničkog bratstva sv. Pija X. tragedija je dvostruka: samo Bratstvo nedvojbeno zastupa antijudaističku teologiju i odbacuje reforme koje je donio židovsko-kršćanski dijalog. To treba još jednom jasno reći.

Tragičan obrazac

No i iza te jednostavne tragedije stoji širi, općekršćanski obrazac koji se proteže kroz čitavu crkvenu povijest. Novi savez u Kristu teološki se nije samo suprotstavljao Starom savezu, nego su Židovi, kao predstavnici Staroga saveza, prikazivani kao oni koje je Bog odbacio i prokleo. Križari su htjeli oteti Svetu zemlju muslimanima, ali su gorjele sinagoge u Mainzu, Wormsu i Speyeru. Kako bi se nosila sa šokom tuđosti, Španjolska u 15. stoljeću učvršćuje katoličko jedinstvo i protjeruje Židove. Stoljeće poslije pape u Crkvenoj Državi smještaju Židove u geto kako bi nasuprot reformaciji proizvele katoličko jedinstvo. Martin Luther želi obnoviti čisto evanđelje i vratiti se veritas hebraica, hebrejskoj istini, ali kada ga Židovi ne poslušaju, završava u antisemitizmu.

Hoće li Crkvi u 21. stoljeću uspjeti provoditi reforme, produbljivati vlastitu vjeru i voditi unutarkršćanske sukobe bez posezanja za antijudaističkim stereotipima, tako da židovstvo ponovno ne plati cijenu tuđih rasprava, ostaje jedno od velikih pitanja.

Christian M. Rutishauser SJ / katholisch.de