Nova slika Marije: Papa Leo XIV. i tiha revolucija pobožnosti
Tockazarez.hr
24.05.2025

Envato
Dok se mnogi katolici u svibnju prisjećaju Marije tek po inerciji, papa Leo XIV. već u prvoj poruci Crkvi nudi drukčiju viziju: Mariju koja ne straši, ne graniči i ne ulazi u stereotipe – nego hodi uz ljude. Valerie Judith Mitwali razmatra potencijal takve duhovne slike i što bi značilo da Crkva konačno ozbiljno shvati ljudskost Majke Božje.
Ušli smo u središte marijanskog svibnja. Dok neki katolici i dalje revno sudjeluju u svibanjskim pobožnostima, većina vjernika na to će tek umorno slegnuti ramenima. Takav ravnodušan odnos nije bez razloga: mnogi stariji i danas živo pamte patološke krajnosti jedne sentimentalno zagušene, instrumentalizirane pobožnosti iz vlastitog djetinjstva.
Usprkos tome, novi je papa u završnici svoje prve poruke Crkvi i svijetu dao jasno marijansko usmjerenje:
„Naša Majka Marija uvijek želi hodati s nama, biti nam blizu, podupirati nas svojom ljubavlju i zagovorom. Stoga želim s vama zajedno moliti – za ovu novu zadaću, za cijelu Crkvu i za mir u svijetu. Molimo Mariju, našu Majku, za ovu posebnu milost.“
Na koncu: zajednička molitva Zdravo Marijo.
Tih nekoliko rečenica donose sliku Marije koja ide uz ljude, suosjeća, prati i moli. Teško da će takva vizija nadahnuti one koji je zazivaju kao nebesku graničnu službenicu kršćanske Europe. No ni oni koji Mariju podnose tek kao pobožni odraz suvremenih „girlboss“ narativa neće pronaći ono što traže.
Ostaje nada da će papa Leo XIV. ovu jedinstvenu figuru vjere nastaviti dosljedno ugrađivati u svoj jasno oblikovan društveno-etički, mirotvorni i mostograditeljski horizont. Mariologija može biti puno više od kičastih rodnih stereotipa i pobožnih projekcija. Upravo se u njoj sabiru temeljne točke kristologije, ekleziologije, antropologije i eshatologije.
Što bi se dogodilo kada bi Crkva i vjernici iznova otkrili Mariju kao ljudsko biće – ovdje i sada? Ženu s društvenih rubova, kojoj se iz mnogih smjerova osporavala vrijednost. Osobu koja, usred svakodnevnih ograničenja i patnje, u zajedništvu s Bogom pronalazi slobodu i ozdravljenje.
Vjernički život – i lice Crkve – tada bi izgledali bitno drukčije.