Nuncij odlazi, Zagreb nagađa

Nakon odlaska nuncija Giorgia Lingue iz Zagreba, krenule su glasine. No u crkvenoj diplomaciji vrijedi jednostavno pravilo: dok ne piše u biltenu, ne postoji.

Kad apostolski nuncij ode iz neke zemlje, javnost gotovo refleksno počne tražiti ime nasljednika, kao da je riječ o treneru koji je smijenjen pa novi stiže sutra ujutro. U stvarnosti to izgleda posve drukčije. I, da, to zna iritirati, osobito novinare, urednike i sve koji vole pitanje: “Što se priča po svijetu?” Crkvena diplomacija, međutim, skrojena je upravo tako da se “po svijetu” ne priča ništa upotrebljivo dok se stvar ne zaključa, potpiše i objavi.

U slučaju Hrvatske postoji jedna čvrsta točka i ona je službena: Sveta Stolica je 22. siječnja 2026. objavila da je nadbiskup Giorgio Lingua, dotadašnji nuncij u Hrvatskoj, imenovan nuncijem u Izraelu i apostolskim delegatom za Jeruzalem i Palestinu. Od tog trenutka Zagreb je ostao bez novog imena u službenom biltenu “Rinunce e Nomine”. A u ovom poslu, koliko god to bilo nezahvalno za sve koji vole brze odgovore, vrijedi upravo to: dok ne stoji u biltenu, ne postoji.

Zašto se onda ne zna tko dolazi? Zato što se nunciji ne biraju na način na koji se bira ministrica kulture, nego na način na koji se slaže osjetljiv diplomatski mozaik. Kandidati se razmatraju interno, kroz Državno tajništvo, uz diskretne konzultacije koje ne izgledaju kao javna anketa, nego kao provjeravanje terena. U međuvremenu, nuncijatura ne prestaje postojati: posao obično vodi otpravnik poslova iz same misije dok ne stigne novo imenovanje. To je standardna diplomatska međufaza, ne “rupa u sustavu”.

Ako se želi shvatiti ritam, korisnije je gledati širu sliku. U siječnju i početkom veljače ne miče se samo jedna figura, nego više njih odjednom, a takve promjene stvaraju domino-efekt. Primjerice, 31. siječnja 2026. imenovan je novi nuncij u Sri Lanki, Andrzej Józwowicz, premješten iz Irana. A 2. veljače 2026. prihvaćene su ostavke dvojice nuncija zbog dobne granice: kardinala Maria Zenarija u Siriji i nadbiskupa Savija Hon Tai-Faija za Maltu i Libiju. Tri otvorena mjesta više znači i tri nova lanca: netko prelazi, netko se umirovljuje, netko iz Državnog tajništva napreduje u nuncija, netko iz jedne zemlje ide u drugu. Zagreb je u tom smislu dio šire rotacije, a ne izolirana epizoda.

I sad dolazimo do onoga što se u javnosti najčešće želi: “Dobro, ali tko bi mogao doći u Zagreb?” Pošten odgovor glasi da se ime zasad ne može izvući iz pouzdanih izvora, jer ozbiljnih, provjerljivih curenja praktički nema. Ono što se nudi kao “priča po svijetu” najčešće je mješavina želja, lokalnih projekcija i crkveno-političkog navijanja. U ovakvim temama navijački duh je najjeftinija roba.

Ono što se ipak može napraviti jest opisati profil osobe koju Sveta Stolica tipično šalje u Hrvatsku, pa iz toga izvući nekoliko logičnih scenarija. Zagreb nije egzotična postaja, ali nije ni mirna luka. Riječ je o zemlji članici Europske unije s jakom javnom ulogom Crkve, složenim odnosom politike i episkopata te regionalnim osjetljivostima koje se prelijevaju preko granica. U takvom kontekstu Vatikan obično traži diplomata koji zna tri stvari: kako funkcionira država, kako funkcionira episkopat i kako funkcionira tišina. A treća, u pravilu, odlučuje.

Najčešći scenarij jest da dođe netko tko je već nuncij u nekoj drugoj zemlji. To je brže i jednostavnije: osoba već ima iskustvo, već ima diplomatsku težinu, već je “u sustavu” i ne treba je posebno uvoditi u posao. Drugi scenarij jest da dođe visoki diplomat iz Državnog tajništva koji je “zreo” za nuncijaturu. To je sporije, jer takva osoba često najprije dobije titularnu nadbiskupiju i prođe dio protokola, ali Sveta Stolica to radi kad želi nekoga tko je interno provjeren i kome se daje osjetljiv teren.

Treći scenarij, koji u regiji zvuči logično, jest svojevrsna regionalna rotacija: nuncij iz susjedne zemlje prelazi u Hrvatsku. To ponekad ima smisla jer takav diplomat već poznaje kulturni i crkveni kontekst. No to nije pravilo i ne treba ga romantizirati. Sveta Stolica obično pazi da nunciji ne postanu dio lokalnih klanova, što male sredine proizvode gotovo prirodno, a crkvene strukture često nesvjesno hrane.

Ako se baš želi govoriti o “mogućim imenima”, onda to treba reći kako spada: kao hipotezu, ne kao vijest. Najrazumnije je pretpostaviti da bi Zagreb mogao dobiti ili afirmiranog nuncija iz europskog kruga, ili nekoga s iskustvom u složenim državama i jasnim razumijevanjem odnosa Crkve i politike. No dok se ime ne pojavi u službenom biltenu, svaki “shortlist” ostaje više književna forma nego informacija. U međuvremenu, jedina metoda koja doista radi jest pratiti službene objave i gledati tko se seli gdje, jer se u vatikanskoj diplomaciji stvari pomiču u lancima, rijetko u izolaciji.

Zato je korisno imati jednu zdravu naviku: kad se u javnosti počnu širiti tvrdnje tipa “priča se da dolazi taj i taj”, ne bi bilo loše takve glasine tretirati kao prognozu iz kuloara. Može pogoditi, ali ne zato što je itko znao, nego zato što je netko dovoljno puta ponovio dovoljno imena pa je jedno moralo upasti. A kad Sveta Stolica objavi nasljednika, sve će postati banalno jasno: jedna suha rečenica u biltenu, i onda će, kao i obično, mnogi otkriti da su “to” govorili od prvog dana.