Odnos prema strancima kao test našeg kršćanstva

Kad hrvatski nacionalisti megalomanski tvrde da su Hrvati najhrabriji narod, teško je ne složiti se s njima.

Ali ne zbog toga što se ničega ne plaše već što se ničega ne srame. Mene s druge strane obuzme nekakav sram čitajući i slušajući kako se šačica malograđana okomila na strane gastarbajtere u Hrvatskoj. Ne samo virtualno nego i fizički. Prvo su nakon objave fotografija i snimki sa slavlja novogodišnje noći u centru Zagreba društvene mreže preplavili sramotni komentari i uvrede na račun radnika iz Nepala, Indije i s Filipina koji su se eto – da ih bude sram i stid – odlučili barem jednom u godini malo proveseliti bez agresije i bez vrijeđanja prolaznika te tako odmoriti od nerijetko mučne gastarbajterske svakodnevice. Kao da smo zaboravili da mnogi Hrvati diljem svijeta proživljavaju sličnu sudbinu. No, da sve ne bi ostalo samo na ruganju po društvenim mrežama, ovaj je tjedan skupina nepoznatih mladića na jednoj tramvajskoj stanici u Zagrebu iz čista mira nasrnula na jednog Nepalca. Iako mladić nije teško ozlijeđen, njegove radne kolegice su javno osudile napad na kolegu koji je u Hrvatsku došao trbuhom za kruhom te se svima u radnom okruženju pokazao kao vrlo vrijedan radnik.

U svim tim negativnim komentarima i površnim birtijskim raspravama očit je nedostatak empatije, mudrosti i nadasve kršćanstva, u koje se toliko zaklinjemo. Stvar postaje još mučnija kada vidite da pogrdni komentari dolaze iz usta (i prstiju) onih koji se s previše decibela i krivo usmjerenih emocija, u sigurnosti vlastitog doma i tipkovnice, deklariraju kao kršćani i vjernici. Pogotovo što na tapeti nisu nekakvi agresivni teroristi nego oni miroljubivi i gotovo nevidljivi ljudi koji za njih obavljaju one sramotno plaćene poslove, plaćaju porez te pokunjeno šute i nastoje prehraniti svoje obitelji. Siromaštvo ne može i ne smije biti opravdanje za podjele, zlostavljanja i obezvrjeđivanje ljudi oko nas.

No, uzrok ovom kolektivnom hejtu ne treba tražiti na ulici nego u političkim institucijama, kao što je Hrvatski sabor. Glavni krivci za sve ovo (i sve ono što će se tek događati) su pretplaćeni neobrazovani simpatizeri nacionalističke, odnosno – kako si oni tepaju – „suverenističke“ ideologije. Njihov desni populizam i „žigosanje“ i izdvajanje svih onih, koji prema njihovim kriterijima, „ne govore i ne dišu hrvatski“ generator su ovog sve prisutnijeg antagonizma koji bi nam u ovoj predizbornoj godini mogao dobro naškoditi. U širenju toksičnog antagonizma prema strancima nisu nažalost nevini ni pojedini neobrazovani klerici koji su s oltara pozivali svoje vjernike da ne pomažu „ilegalnim imigrantima“ tako što će im odbiti davati vodu i hranu ili ne-daj-bože primati u svoje domove.

Jer, ako ćemo u ovoj priči tražiti i onu duhovnu dimenziju, onda bismo trebali biti svjesni da se u obezvrijeđenim strancima skriva sam Bog. Ako mu ne mogu ili ne želim pomoći, ne moram. Nitko me ne tjera. Ali onda barem neću biti nečovjek pa sprječavati i onemogućavati sve one koji to žele.

Večernji list (07.01.2024)