Oštećena slika čovjeka iliti kako je nauk o istočnom grijehu unakazio kršćansko shvaćanje čovjeka

Marija je rođena bez istočnog grijeha, a to slavimo na svetkovinu Bezgrešnog začeća 8. prosinca. Ali što to zapravo znači? Slijede razmišljanja o jednoj dogmi koja je mnogima donijela mnogo patnje.

Već 1600 godina nauk o istočnom grijehu ima važnu ulogu u kršćanstvu i smatra se neizostavnim. Istodobno je predodžba da smo svi od rođenja grešnici dovela do ponižavajućeg straha za vlastito spasenje i do stalne prijetnje vječnom osudom. I aktualna kriza u Rimokatoličkoj crkvi bitno je obilježena tim mračnim, traumatizirajućim shvaćanjem čovjeka. Bez temeljite korekcije takvog pogleda nećemo je moći prevladati.

U Njemačkoj su članovi Crkava pali ispod 50 posto stanovništva i riječ “sekularizacija” svima je na ustima. Razlozi za taj razvoj složeni su i intenzivno se analiziraju iz sociološke, psihološke i religijskoznanstvene perspektive. No potrebna su i kršćansko-teološka promišljanja, jer bi ona mogla pokazati da nije riječ prvenstveno o gubitku vjere, nego o gubitku Crkve. Ne događa se dekršćanizacija, nego odcrkvenjenje.

Kako Crkve zapravo razumiju vlastitu poruku? Kako govore o nadi i spasenju, o neuspjehu i nesreći, o čovjeku i smislu života? Trebaju li se naprosto pomiriti s valovima istupanja iz Crkve kao s nekom Bogom zadanom sudbinom? Preostala polovica stanovništva nije bespomoćna žrtva nekakvog antikršćanskog tsunamija, jer su i ti ljudi utjecajan dio našeg sekulariziranog društva. Mnogi u Crkvama pritom doista pokušavaju dati sve od sebe, koliko god to često ostajalo bez vidljivog učinka. No ključno pitanje i dalje se ne postavlja dovoljno radikalno: pod kojim uvjetima i s kojim naslagama i teretima je kršćanska poruka u našem kulturnom krugu postala strano tijelo?

Gubitak utjecaja Crkava nije izazvan tek aktualnim promašajima, nego dvoznačnim shvaćanjem čovjeka koje još uvijek prihvaćamo. Vjerovanje u istočni grijeh tvrdi da može uvjerljivo pomiriti razornu ulogu zla u svijetu i čovječanstvu, kao i strašne sudbine ljudi, s vjerom u dobroga Boga. Biblijski mit o prvotnom padu pra-roditelja i njihovu izgonu iz raja (usp. Post 3,1-24) poznat je pokušaj da se to iskustvo uobliči.

Taj mit odražava temeljno iskustvo čovječanstva da je vlastitom krivnjom nepovratno preplavljeno lavinom zla. Govori o promašaju i nesreći, o zavođenju i zlorabljenoj odgovornosti, o gubitku orijentacije i mukotrpnosti života, kao i o smrti. Riječ je o kolektivnoj sudbini čovječanstva, o gubitku Boga i smisla, o gubitku ljudske slobode. Mit tematizira jedno od temeljnih egzistencijalnih i iskonskih religijskih pitanja čovječanstva i zato ga je moguće tumačiti na mnogo načina. Tko bi osporavao važnost toga iskonski židovskog narativa?

Pavao ga preuzima kako bi kršćanstvu otvorio put prema “poganskim narodima” (usp. Rim 1,18-3,20). U obrambenoj poziciji argumentira izrazito polemički. Svi su ljudi sagriješili, tako da se ni jedan Židov vjeran Tori ne može jednostavno proglasiti pravednim. Njegove ocjene o “prokletstvu Zakona” nalaze se pritom na rubu prihvatljivog. Paradigmatska usporedba Adama i Isusa Krista, kojega opisuje kao “drugog Adama”, dodatno zaoštrava razliku: na Adama se lijepi sav teret nesreće, na Krista sav udio spasenja. Time Pavao oslobađa dinamiku uperenu protiv svih koji ne vjeruju u Isusa Krista. Svijet se postupno dijeli na proklete i spašene, a kasniji antijudaizam također crpi snagu iz ove borbene pozicije.

Augustin još više steže obruč proglašavajući sve ljude grešnicima od rođenja. Svi smo mi već “u Adamu” sagriješili (tako glasi pogrešan prijevod Rim 5,12) pa smo stoga “prokleta gomila” kojoj Bog velikodušno može, ali i ne mora, darovati spasenje. Damoklov mač opće osude prelazi u dogmatski temelj vjere. Prema Katekizmu Katoličke Crkve ljudima posve nedostaje pravednost i svetost.

Tako je crkvena slika čovjeka otrovana, a rajska priča gubi svoju simboličku otvorenost. Istodobno započinje tijesno ispreplitanje s jednako dvoznačnom teologijom žrtve i zadovoljštine, prema kojoj Isus Krist mora umrijeti za naše grijehe. Na to se nadovezuje sakralna slika svećenika koji poput magneta djeluje na grešnike gladne spasenja, jer jedino svećenici i njihovi sakramenti mogu pomoći u toj bezizlaznoj situaciji. Magijske predodžbe tu nisu daleko, a klerikalizmu se širom otvaraju vrata.

Martin Luther naposljetku razbija sakralnu nadmoć crkvenih institucija. Istodobno potvrđuje augustinsku svijest o grijehu, koja se u nutrini pretvara u tjeskobnu potragu za milosrdnim Bogom. Još i danas, prema Augsburškoj konfesiji iz 1530., ljudi žive “bez straha Božjega, bez pouzdanja u Boga i s požudom”. Konfesionalni sukobi koji potom izbijaju vrte se gotovo isključivo oko načina na koji se odvija opravdanje. Pitanje o tome je li sama teza uopće održiva potiskuje se i prepušta izvan-kršćanskim raspravama. Učvršćuje se kao tabuizirano nasljeđe koje i danas povezuje različite konfesije.

Tako se, dakle, nadovezuju različite poruke. Najprije je tu realističan, ljekovit i izazovan mit o gubitku raja. No uz njega se lijepe negativni elementi: oštra razdjelnica između spašenih i grešnika (Pavao), osuda cijelog čovječanstva (Augustin), gotovo magijska teologija zadovoljštine i učvršćivanje svijesti o grijehu upravo u novom vijeku koji ponovno otkriva ljudsko dostojanstvo. U toj naslaganosti konteksta vjera u istočni grijeh naposljetku vodi do opće tjeskobe pred slobodom i svijetom, do straha od samostalnosti i autonomije, na kraju i do seksualne fobije i mržnje prema ženama.

Psihoanalitički gledano, takav nauk razvija duboko destruktivno djelovanje (usp. Drewermann, Pflaum i dr.), jer pojedinci, zajednice, kulture i svijet nisu samo ugroženi zabludom i grijehom, nego su odavno zahvaćeni i upravljani njima. U katoličkoj i evangeličkoj Crkvi ispovijedanje krivnje dobiva prenaglašenu važnost. Ljudima se upravlja s “višeg položaja”, savjesti im se strogo nadziru, a po potrebi ih se i paternalistički kontrolira. Ne iznenađuje što se često čuje prigovor da je riječ o masohističkoj slici čovjeka prožetoj resentimentom. Od “slobode djece Božje” jedva da je išta ostalo.

U rimskom katolicizmu takva je vjera dovela do masivnog klerikalizma. Nije riječ tek o banalnoj želji za moći koju bi se moglo jednostavno obuzdati, nego o ukrućenom, gotovo magijskom odnosu prema sakramentima i crkvenim “svetim službama”. Mora, smatra se, postojati izdvojena elita ljudi koja snagom službe i posebne milosti može poučavati zavedene, voditi zalutale i posvećenima posredovati milost. No ti navodni nadzemaljski donositelji spasenja, koji su i sami samo ljudi i grešnici, naprosto su preopterećeni i zato moraju prikrivati vlastite granice. Stoljećima je tu napetost prekrivao patrijarhalni društveni model.

Danas crkvena hijerarhija pokazuje da duhovne uzroke toga pogrešnog razvoja nije ozbiljno ni pokušala prepoznati. Ostaje slijepa za znakove vremena. Umjesto toga oblikovan je sustav koji preopterećene “razarače sustava” gura u potrebu za kontrolom i u razne oblike zloporabe, s poznatim i mnogo puta dokumentiranim posljedicama.

Kako možemo prevladati sindrom istočnog grijeha? Iz dobrih razloga sam je nauk o istočnom grijehu uvelike potisnut i pao je gotovo u zaborav. Crkve danas rado nastupaju pozitivno i “prijateljski prema čovjeku”. Ipak, u crkvenim tradicijama i službenoj liturgiji, u oblicima pobožnosti i tekstovima, u crkvenim pjesmama i molitvama vjera u istočni grijeh još je duboko ukorijenjena i difuzno prisutna. Ona i dalje proizvodi nesvjesne, a razorne učinke.

Istodobno je suvremeni svjetski razgovor doveo do izrazito osjetljiva osjećaja za ljudsko dostojanstvo i uzajamnu solidarnost te do snažnog otpora protiv isključivanja i diskriminacije. Zato Crkve, žele li zadržati vjerodostojnost, moraju iz svojih slika čovjeka ukloniti sve neljudske kontekste. Tu pripadaju antijudaistička Pavlova polemika, prisilni dualizam Augustina, nadmeni spasenjski pretenziji katolicizma, kao i ponižavajući strah za vlastito spasenje koji je u mnogim krugovima ponovno ojačao.

Polazište kršćanske slike čovjeka mora biti nesmanjena sloboda. Ona se ne može jednostavno žrtvovati, ali se uvijek kreće unutar Lutherove dijalektike: kršćanin nije samo slobodan gospodar nad svim stvarima, nego istodobno i “sluga svih stvari i svima podložan”. Drugima se može uistinu nesebično služiti samo ako se to čini u punoj slobodi i okrenutosti prema drugima, a ne iz očaja nekoga tko vjeruje da zaslužuje samo osudu.

Crkve u današnjem razgovoru sa svijetom mogu opstati jedino ako svoju sliku čovjeka oslobode od svih unaprijed izrečenih osuda i od svake retorike samoponižavanja. Lozinka o “slobodi djece Božje” mora voditi prevladavanju dogme o istočnom grijehu.

Odlučujući motiv za jasan oproštaj od dogme o istočnom grijehu jest oslobađajuća i solidarnošću prožeta slika čovjeka na koju nas podsjeća povijest Isusa iz Nazareta. On se odvraća od prijetnji kaznom koje naviješta Ivan Krstitelj i najavljuje da Kraljevstvo Božje počinje ovdje i sada, bez ikakvih preduvjeta. “Već se ispunilo vrijeme” (usp. Mk 1,15).

Na Pavlov nauk o opravdanju podsjeća jedino njegova prispodoba o samopravednom farizeju koji zahvaljuje Bogu što nije kao carinik pokraj njega. Isus se strastveno zalaže za pravednost i milosrđe, za isključene i izgubljene, i smatra ljude sposobnima za takvo djelovanje. To se ne može pomiriti s ponižavajućim i destruktivnim popratnim pojavama dogme o istočnom grijehu.

Što dakle od te dogme uopće ostaje? Kako je još 1957. pokazao Hans Küng, ostaje neograničeno povjerenje u Boga. Bog je darovao svoje povjerenje Abramu, kao što je i on povjerovao Bogu (usp. Post 15,6). Poruka o opravdanju može biti upravo tako jednostavna.

Prevladavanje tog nasljeđa traži intelektualni, duhovni i praktični rad. U pomućenoj crkvenoj slici čovjeka neizravno se ogledaju velike kulturne epohe kroz koje je prošlo kršćanstvo i s kojima se ono još uvijek previše nekritički poistovjećuje. Možemo spomenuti snažan utjecaj helenističke filozofije na naše konstrukte o Bogu i kršćanskom spasenju, srednji vijek obilježen teorijama žrtve i zadovoljštine, kao i kasniju konfesionalnu “pravovjernost” koja se i danas smatra nositeljicom nepatvorenih istina.

Crkve napokon moraju naučiti s tim tradicijama postupati suvereno, to znači kontekstualno, kulturno i ideološki kritički. Ne bi se smjele refleksno predstavljati kao nepokolebljive čuvarice prošlih odluka. Ako ne prođu kroz obraćenje, njihov će gubitak društvenog značenja postati još dramatičniji, a na sud društva više neće imati što uvjerljivo odgovoriti.

Jedina je stvarna mogućnost u tome da ponovno naučimo slovkati nauk o Bogu, Kristu i kršćanskom spasenju. Tu golemu zadaću različite kršćanske konfesije mogu izvršiti samo zajedno.

Hermann Häring, dr. theol., bio je profesor sustavne teologije, a kasnije i filozofije znanosti na Radboud Universiteit u Nijmegenu (Nizozemska). Pod njegovim je vodstvom osnovan Heyendaal-institut za teologiju, znanost i kulturu.

Isus se odvraća od prijetnji kaznom koje naviješta Ivan Krstitelj i najavljuje da Kraljevstvo Božje počinje ovdje i sada, bez ikakvih preduvjeta. Već sada se ispunilo vrijeme.

Naukom o istočnom grijehu rajska priča gubi svoju simboličku otvorenost. Magijske predodžbe nisu daleko, a klerikalizmu se širom otvaraju vrata.

Hermann Häring