Riječ koja je postala kamen: Papa Lav XIV. o kršćanskoj arheologiji, pamćenju i nadi

O Apostolskom pismu pape Lava XIV. o važnosti kršćanske arheologije (11. prosinca 2025.)

U vremenu u kojem sve želi biti “sadržaj” i u kojem se i pamćenje mjeri brzinom skrolanja, papa Lav XIV. objavljuje Apostolsko pismo o arheologiji. Na prvi pogled, tema izgleda specijalistički, gotovo akademski uska: stota obljetnica Papinskog instituta za kršćansku arheologiju. No tekst vrlo brzo pokazuje da papa ne piše o arheologiji kao hobi disciplini, nego kao o duhovnom i teološkom alatu bez kojeg kršćanstvo lako sklizne u vlastitu karikaturu: u vjeru bez tijela, bez mjesta i bez povijesti.

Polazište je jednostavno, ali snažno. Kada se sjećanje prošlosti osvijetli vjerom i pročisti ljubavlju, ono ne hrani nostalgiju, nego nadu. Papa odmah spaja dvije jubilejske točke. Godina 1925. nosila je “Jubilej mira” zamišljen kao lijek za rane Prvog svjetskog rata, a stoljeće kasnije čovječanstvo ponovno stoji pred ratovima, humanitarnim lomovima i kulturnim prijelazima koji traže novu viziju nade. Arheologija tu ulazi kao disciplina koja ne dopušta da nada postane parola. Ona nadu veže uz tragove, uz konkretno, uz ono što je ostalo u kamenu, zemlji, natpisu, grobu.

Kuća arheologije i logika odgovornosti

U središnjem povijesnom bloku papa podsjeća na 11. prosinca 1925. i motuproprij Pija XI. “I Primitivi Cemeteri” kojim se osniva institut na doktorskoj razini, uz strogu znanstvenu orijentaciju i jasnu crkvenu svrhu: proučavati spomenike ranog kršćanstva s najvećom rigoroznošću i odgojiti stručnjake koji mogu istraživati, predavati, voditi iskapanja, čuvati sakralnu baštinu i muzeje.

Ta institucijska priča nije samo kronika. Papa u njoj vidi model odgovornosti: ulagati u znanje kad je najteže, u postratnom siromaštvu i nesigurnosti, znači vjerovati da kultura i pamćenje nisu luksuz, nego uvjet ozdravljenja. Spominje i trenutke kad se Institut pokazao kao praktična snaga, primjerice organizaciju međunarodnog kongresa u Splitu tijekom rata na području bivše Jugoslavije, te njegovu ulogu u istraživanjima vezanim uz grob apostola Petra i baziliku sv. Pavla izvan zidina. Tako arheologija postaje i tiha vrsta crkvene diplomacije: održavanje znanstvene suradnje i susreta kad se svijet raspada u rovove.

Arheologija kao škola Utjelovljenja

Najvažniji teološki potez pisma dolazi u odlomku koji bi bez problema mogao biti sažetak čitave poruke: kršćanstvo nije rođeno iz ideje nego iz tijela. Ne iz apstraktnog koncepta nego iz utrobe, tijela i groba. Vjera se nije dogodila “negdje u mislima”, nego u jeziku, vremenu i prostoru, u gestama i riječima izgovorenima u određenom svijetu. Arheologija je upravo ono što to čini opipljivim.

Papa tu uvodi ono što bismo mogli nazvati teologijom osjetila. Poziva se na početak Prve Ivanove poslanice: “što smo čuli, što smo vidjeli svojim očima, što smo promatrali i što su naše ruke dotakle”. Kršćanska arheologija, kaže, na neki način odgovara toj rečenici. Ona želi vidjeti, dotaknuti, razaznati. Ne da bi vjera ostala zaključana u vidljivom, nego da bi se vidljivo pokazalo kao vrata prema Otajstvu.

Odatle slijedi i jedan dragocjen naglasak: arheologija je škola poniznosti. Uči da ništa što je vjera dotaknula nije beznačajno. Komadić mozaika, zaboravljen natpis, grafit na zidu katakombe. Sitnice postaju svjedoci. A tko se nauči čitati sitnice, postaje otporniji na velike manipulacije. U tom smislu papa arheologiju pretvara u etiku pogleda: strpljiv, precizan, poštovan pogled, koji ne troši nego kontemplira, ne uništava nego dešifrira.

Održivost, “duhovna ekologija” i doba umjetne inteligencije

Tekst ima i kritiku našeg mentaliteta, premda bez moraliziranja. Živimo u vremenu u kojem zloupotreba i prekomjerna potrošnja imaju prednost pred očuvanjem. Arheologija nas trenira suprotno. Ona ne baca. Ona čuva. Ne konzumira. Ona promatra. Papa to naziva kulturnom održivošću i duhovnom ekologijom. Ne zato što bi Crkva trebala postati udruga za baštinu, nego zato što odnos prema predmetu otkriva odnos prema čovjeku. Tko ne zna čuvati trag, teško će čuvati osobu.

Zanimljivo je da papa u doba umjetne inteligencije ne bježi od tehnologije. Naprotiv, kaže da moderni alati mogu iz nalaza koje se nekad smatralo beznačajnima izvući novo znanje. To je teološki važna rečenica: ništa nije potpuno beskorisno, ništa nije definitivno izgubljeno. Marginalno može postati ključno kad se promijeni pitanje i metoda. I tu arheologija postaje škola nade, jer uči da se smisao ponekad otvara kasnije.

Pamćenje koje evangelizira

Jedan od pastoralno najplodnijih dijelova pisma govori o pamćenju kao temelju evangelizacije. Kršćanske zajednice nisu čuvale samo Isusove riječi nego i mjesta, predmete i znakove prisutnosti. Prazan grob, Petrova kuća, grobovi mučenika, katakombe. Papa podsjeća na ranokršćansko hodočasničko pamćenje i na simboliku nade u katakombama: sve u njima govori o životu jačem od smrti.

Ovdje je važna širina publike. Arheologija ne govori samo vjernicima. Ona može progovoriti i onima koji su daleko, čak i nevjernicima, jer u tišini grobova i ljepoti ranih bazilika postoji neka vrsta eha vječnosti. Mladima, koji traže autentičnost, materijalni tragovi postaju dokaz da vjera nije izmišljena priča bez uporišta. Znanstvenicima, koji traže dokumentiranost, pokazuje povijesnu slojevitost kršćanstva. Hodočasnicima, daje prostor molitve. To je evangelizacija bez agresije: bez pritiska, ali s ozbiljnošću stvarnosti.

Crkva između vremena i vječnosti

Papa zatim postavlja arheologiju u samo srce teologije Objave. Ako je Bog govorio u povijesti, onda razumijevanje Objave traži razumijevanje kulturnih i materijalnih konteksta. Arheologija ne “dokazuje” vjeru kao sudski proces, ali pomaže teologiji da ostane poštena prema povijesti, prema njezinoj kompleksnosti, prema činjenici da Crkva nije bila ni linearno savršena ni jednostavno trijumfalna. Upravo u toj realnoj povijesti, često punoj proturječja, Bog je odlučio biti prisutan.

Tu se pojavljuje i korektiv idealiziranja početaka. Povratak izvorima nije restauracija iz nostalgije, nego potraga za autentičnošću. Arheologija pomaže razlikovati bitno od sporednog, izvorno jezgro od kasnijih slojeva. Ali papa dodaje važnu opomenu: to ne smije postati kult prošlosti. Prava kršćanska arheologija nije sterilna konzervacija, nego živo pamćenje koje prošlost čini govorljivom za sadašnjost.

Zajedništvo institucija i poziv Crkvi

Na kraju, papa prelazi s ideja na poziv. Traži jače zajedništvo među institucijama posvećenima arheologiji i potiče biskupe i crkvene voditelje da ohrabre mlade, laike i svećenike na studij arheologije. Time arheologija prestaje biti “niša”. Postaje crkvena služba, vokacija, oblik ljubavi prema Crkvi i čovječanstvu. U jednoj rečenici papa gotovo definira profil kršćanskog arheologa: neumoran u traženju, rigorozan u analizi, strastven u komunikaciji, vjeran dubokom smislu svojeg rada, učiniti vidljivim Riječ života u tragovima povijesti.

Ovo pismo na kraju govori o nečemu vrlo jednostavnom, a teško ostvarivom: o sposobnosti da se poštuje stvarnost. Vjera koja se ne boji tla, kamena, natpisa i groba, nije “prizemna”. Ona je utjelovljena. A samo takva vjera može izdržati vrijeme koje se mijenja, krize koje dolaze i zaborav koji stalno prijeti. Arheologija je, u papinoj logici, jedna od najozbiljnijih škola tog otpora. Ne otpora svijetu, nego otpora amneziji.