Pedro Arrupe SJ: utemeljitelj moderne Družbe i začetnik isusovačkog rada s izbjeglicama

Na današnji dan umro je Pedro Arrupe, jedan od najutjecajnijih i najvoljenijih generala Družbe Isusove te utemeljitelj Isusovačke službe za izbjeglice (Jesuit Refugee Service). Michael Campbell-Johnston SJ, koji je s o. Arrupeom blisko surađivao, donosi osobnu refleksiju o čovjeku kojega mnogi s razlogom nazivaju „utemeljiteljem moderne Družbe”.

Pedro Arrupe vjerojatno je imao veći utjecaj na Katoličku crkvu od bilo kojeg drugog crkvenog čovjeka u prošlom stoljeću, uključujući i pape. Isusovačka služba za izbjeglice jedno je od njegovih najvidljivijih nasljeđa, ali ne mislim da je i najveće. Bila je to posljednja velika stvar koju je učinio. Njegovo najvažnije nasljeđe, čini mi se, bilo je sazivanje 32. generalne kongregacije (GC32), najautoritativnijeg tijela koje isusovci mogu okupiti. Ta je kongregacija Družbi dala novi identitet i svrhu te redefinirala ulogu isusovaca za moderno doba. Zbog toga ga neki s pravom nazivaju „utemeljiteljem moderne Družbe”.

Važnost GC32, koju je o. Arrupe sazvao 1974. kako bi započela sljedeće godine, teško je precijeniti. Ona je isusovce uvela u moderno doba. Do tada, poput mnogih drugih redovničkih zajednica, Družba Isusova nije ozbiljno preuzela Drugi vatikanski koncil. Arrupe je osjećao da mu je glavna zadaća pomoći isusovcima diljem svijeta da se obnove u skladu s Koncilom, i upravo je to krenuo činiti.

U tome je imao golem utjecaj i izvan Družbe. Tijekom pet trogodišnjih razdoblja bio je biran za predsjednika Konferencije redovničkih poglavara u Rimu, a mnogi su mu generali drugih zajednica dolazili u Kuriju. Njegova obnova isusovaca potaknula je i druge redove koji su dotad bili prilično izvan dodira s modernim svijetom.

Arrupe je Družbu usmjerio prema putu koji ju je doveo bliže stvarnim problemima i potrebama suvremenog čovjeka. Njegova relevantnost proizlazi i iz činjenice da te potrebe od njegove smrti nisu oslabele, nego su narasle.

Nova samosvijest Družbe posebno je izražena u slavnom Dekretu 4 GC32, u kojem stoji: „Poslanje Družbe Isusove danas jest služenje vjeri, od čega je promicanje pravde apsolutni zahtjev.” Bio je to izazov koji je doveo i do novog opisa isusovca: „Što znači danas biti Isusov drug? To znači uključiti se, pod znakom Križa, u presudnu borbu našega vremena: borbu za vjeru i borbu za pravdu koja je u njoj sadržana.”

Jedan od Arrupeovih najbližih suradnika, o. Vincent O’Keefe, koji je nakon Arrupeova teškog moždanog udara postao generalni vikar Družbe, tvrdi da je Arrupe 1974. došao do uvjerenja koje ga više nikada nije napustilo: da religijska vjera, želi li biti doista evanđeoska, mora snažno promicati pravdu i suprotstavljati se nepravdi, ugnjetavanju i društvenim zlomima poput siromaštva, gladi i svih oblika rasne diskriminacije.

Pedro Miguel Lamet u knjizi Arrupe: svjedok 20. stoljeća, prorok 21. stoljeća naglašava da će se važnost odluke donesene 1975. u Rimu kasnije očitovati u mnogim djelima i opredjeljenjima: u mučeništvu više od 90 isusovaca ubijenih u zemljama Trećega svijeta, u radu s izbjeglicama, siromašnim seljacima i društveno marginaliziranima, te u obrani njihovih prava. Zbog svojih crkvenih i društvenih posljedica, zaključuje Lamet, GC32 je možda bila najvažniji i najodlučniji korak u cijelom Arrupeovu životu.

Prva zbirka Arrupeovih spisa, A Planet to Heal (Planet koji treba izliječiti), koju je priredio John Harriott, objavljena je 1977. Harriott Arrupea opisuje kao „vjerojatno jednog od najiskrenije voljenih i cijenjenih generala u povijesti isusovaca”. Piše o njegovu izravnom, iskrenom i nenametljivom načinu, te primjećuje da malo tko odlazi iz njegova društva a da ne osjeti više poleta u koraku. U 23 godine koliko sam ga poznavao i s njim radio, i sam sam to doživljavao: znao je u čovjeku probuditi oduševljenje. Ljudi su se uz njega grijali, kao uz osobu, ali i uz ideje koje je donosio. Bio je čovjek za ljude, a svatko tko je s njim imao posla bio je impresioniran ne samo njime, nego i njegovim duhom.

Arrupe je bio srdačan, vrlo aktivan i izrazito inteligentan. Svakako čovjek ideja. Njegov nasljednik na mjestu generala, o. Peter-Hans Kolvenbach, rekao je da je Arrupe bio među onima koji nisu trebali mnogo riječi: već sama njegova prisutnost nosila je poruku čovjeka poslanog da pomogne Družbi obnoviti se u duhu Koncila. Htio je da se Družba kuje u apostolsko oruđe „sveobnavljajućim duhom”, uz sve kušnje, pogreške, kritike i nesporazume koje takva obnova nužno nosi.

Godine 1938., nakon ređenja, Arrupe je poslan u Japan. To je iskustvo snažno obilježilo njegov život. Nastojao je razumjeti ne samo jezik nego i kulturu ljudi s kojima je radio. Naglasak na inkulturaciji bio je jedan od njegovih ključnih doprinosa: prepoznao je koliko je važno da misionari ne uče samo jezik nego i način mišljenja, kulturu i životne kodove ljudi kojima su poslani. I sam je u tome dao snažan primjer. U Japanu je, kako se znalo reći, „postao Japanac”.

Bio je i čovjek molitve, čovjek duboke unutarnje usredotočenosti. Sjećam se kako je govorio o duhovnim vježbama koje je obavio neposredno prije imenovanja generalom 1965. Jasno je rekao da je u vježbama nastojao slušati Božji glas i da ga mora slijediti ako želi dobro obavljati svoju službu. Ta je dubina molitve snažno oblikovala način na koji je djelovao, ali i način na koji je prihvaćao odgovornost.

U vrijeme vijetnamskih izbjeglica bio sam u Kuriji u Rimu. Generalovi savjetnici rekli su mu da moramo nešto učiniti. Arrupe se složio. Dok su razgovarali o vijetnamskim „ljudima s brodova”, njegova prva reakcija bila je: kad bi danas živio sv. Ignacije, što bi učinio?

Tada sam bio pozvan. Arrupe mi je povjerio da sastavim pismo cijeloj Družbi, koje je potpisao gotovo bez ikakvih izmjena, i tako je osnovana Isusovačka služba za izbjeglice. Pismo je imalo snažan odjek: provincijali su odgovarali pozitivno, nudili ljude, nudili prihvat izbjeglica, predlagali konkretne korake. Ubrzo se učinak proširio i izvan Družbe: druge redovničke zajednice slijedile su taj primjer. Rad Isusovačke službe za izbjeglice traje i danas i i dalje raste.

Arrupe je bio duboko oblikovan sv. Ignacijem. Poznavao je Ignacijeve spise napamet, gotovo instinktivno. To je obilježilo sve što je govorio i činio.

O. Arrupe proveo je deset godina u kurijalnoj bolničkoj sobi u Rimu, polako umirući. Prije nego što mu je svijest posve oslabila i prije nego što više nije mogao izražavati misli, više je puta govorio ljudima da to prihvaća i da se priprema za smrt. Vjerovao je da je to ono što Bog od njega traži, i u tome je dao izvanredan primjer.

Bila mi je čast predsjedati onim što se pokazalo kao njegov posljednji aktivni susret u ulozi generala. Dogodio se u Bangkoku, na blagdan Preobraženja 1981. Na kraju je održao improviziran govor, srećom snimljen od jednog indijskog isusovca. Tek kada smo sljedećega dana, nakon njegova moždanog udara u rimskoj zračnoj luci, preslušali snimku, shvatili smo težinu njegova inzistiranja na molitvi, koju je nazvao svojim „labuđim pjevom za Družbu”. Upotrijebio je španjolski izraz canción de cisne, koji smo mu morali prevesti. Pitali smo se je li imao ikakvu slutnju onoga što će se dogoditi sutradan.

Na GC33, posljednjoj generalnoj kongregaciji na kojoj je govorio, Arrupe je opisao vlastito iskustvo bolesti. Održao je izvanredan govor koji je bio napisan i pročitan na španjolskom, a ja sam dao englesku verziju. To je dirljiv dokument koji dolazi izravno od njega. Rekao je: „Želim vam se izraziti bolje nego što danas mogu”, a zatim je govorio o iskustvu bolesti. Bolest je prihvatio kao Božju volju za sebe i za Družbu.

Deset godina proveo je u Kuriji, polako umirući. U početku nismo znali koliko je ozbiljno bolestan i nadali smo se oporavku. Bio sam mu prevoditelj na sastancima, uključujući jedan sa Son Sannom, bivšim premijerom Kampučije, koji je došao zahvaliti za rad isusovaca u izbjegličkim kampovima na tajlandskoj granici. Govorio je francuski, Arrupe je odgovarao na španjolskom, a ja sam prevodio. No ubrzo je postalo očito da njegove riječi više nisu bile smisleno povezane, pa sam morao improvizirati ono za što sam mislio da bi želio reći, nadajući se da mi neće ponestati ideja.

U prvim danima bolesti ipak je posebno volio posjećivati eritrejske izbjeglice kojima smo pomagali u Centro Astalli, centru Isusovačke službe za izbjeglice u Rimu, ispod starih prostorija sv. Ignacija. Vozio sam ga ondje nekoliko puta, kao i u kamp koji smo podigli u jednom gradskom sirotinjskom području, uvijek u pratnji njegova vjernog bolničara.

O. Pedro Arrupe snažno je obilježio i moj osobni život. On me poslao u Latinsku Ameriku, dao mi prvi posao, povjerio osnivanje instituta u Gvajani. Zatim me pozvao u Rim i s njim sam radio vrlo blisko. Prvi osjećaj koji imam kada mislim na njega jest zahvalnost. Ne mogu mu dovoljno zahvaliti za golem utjecaj koji je imao na ono što sam kao isusovac radio i na smjer kojim je kao general usmjerio Družbu. Doista je bio utemeljitelj moderne Družbe Isusove.

www.thinkingfaith.org