Pismo Papi zbog fra Vidovića: kanonski oslobođen, DORH optužio. Tko govori istinu?

Nacional je prvi objavio pismo papi Lavu XIV. koje u javnost iznosi tvrdnje bivših sjemeništaraca i otvara raskorak: kanonski postupak oslobađa, a DORH podiže optužnicu.

Nacional je prvi objavio sadržaj pisma upućenog papi Lavu XIV. u kojem trojica bivših sjemeništaraca traže da se u jednom osjetljivom slučaju, koji je već završio u kaznenoj sferi, napokon prestane igrati crkvena igra “mir je važniji od istine”. Pismo, datirano početkom veljače 2026., ne zvuči kao manifest, nego kao dokument ljudi koji su došli do točke u kojoj više nemaju povjerenja da će ih “normalni kanali” uopće čuti.

U središtu je fra Vladimir Vidović, franjevac konventualac, protiv kojega se u Hrvatskoj vodi kazneni postupak zbog navoda koji se odnose na spolno uznemiravanje. Istodobno, prema informacijama koje su dospjele u javnost, crkveni (kanonski) okvir slučaj je zaključio drukčije. Upravo taj raskorak između dvaju “svjetova” postaje ključan: ne samo zbog konkretnog predmeta, nego i zbog pitanja koje uvijek ostane iza svakog crkvenog skandala, bez obzira na ime i mjesto: tko u Crkvi štiti slabije, kako se provjerava istina, i što se događa kada optužba dira nekoga “iznutra”?

Pismo kao simptom, ne samo dokument

Pošiljatelji pisma, kako prenosi Nacional, tvrde da su se “neobične stvari” počele događati u ljeto 2024., a da su s vremenom postajale ozbiljnije. Ne opisuju samo navodni čin, nego i atmosferu: osjećaj pritiska, relativizacije i zatvaranja u krug u kojem se, umjesto jasnog postupanja, traži da se “ne pravi problem”. U pismu se vidi nešto što je često važnije od pojedinog detalja: dojam da se sustav primarno brani, a tek onda pita što se dogodilo.

Tu je i ona stara, gotovo školska lekcija o institucijama: one se ne brane uvijek lažima. Često se brane znakovima, ritualima, tišinom i procedurom koja traje dovoljno dugo da umori čovjeka. U takvom sustavu šutnja nije praznina. Šutnja je poruka.

Što se zna o tijeku: kazneno i kanonsko

Prema neslužbenim informacijama koje kruže u crkvenim krugovima, fra Vidović je optužen sredinom listopada 2024., a u kanonskom postupku navodno oslobođen optužbi u svibnju 2025. U građanskom okviru, pak, javno se govori o podizanju optužnice u ljeto 2025. te njezinoj potvrdi krajem prosinca 2025. Ti datumi i pravne kvalifikacije moraju se osloniti na službene potvrde i dokumente, jer su u ovakvim slučajevima nijanse presudne: ne samo radi javnog interesa, nego i radi elementarne pravednosti prema svima uključenima.

U isto vrijeme, sama činjenica da postoje dva paralelna procesa, jedan kanonski i jedan kazneni, otvara pitanje koje se ne može izbjeći: što je u jednom sustavu bilo dovoljno da se slučaj zaključi, a u drugom dovoljno da se podigne optužnica?

“Kolateralna žrtva”: slučaj fra Tomislava Glavnika

Nekoliko sugovornika upućenih u odnose unutar samostana na Svetom Duhu tvrdi da je jedna od “kolateralnih žrtava” cijele afere i fra Tomislav Glavnik, danas već bivši ravnatelj Caritasa. Prema tim neslužbenim navodima, Glavnika se u jednom trenutku povezivalo s curenjem informacija prema medijima, što je, kako se prepričava u crkvenim krugovima, dodatno zaoštrilo odnose unutar provincije. Dio sugovornika sugerira da je između Glavnika i uprave provincije došlo do ozbiljnog zahlađenja i nepovjerenja, te da se njegov kasniji institucionalni pad u javnosti tumači i u tom ključu.

Ovo je važna napomena: riječ je o interpretacijama i dojmovima “s terena”, koji bez izravnih očitovanja prozvanih i bez dokumentacije ne smiju biti tretirani kao utvrđene činjenice. No sama činjenica da se takva tumačenja uopće pojavljuju, i to u kontekstu slučaja u kojem se spominju i crkveni vrh i kazneni postupak, govori koliko je ovaj predmet postao više od jednog slučaja.

“Priča se”: je li ovo slučaj zlostavljanja ili i unutarcrkveni obračun?

Najosjetljiviji sloj cijele priče nije samo pitanje je li se nešto dogodilo, nego i pitanje kako se o tome govori i tko ima kontrolu nad narativom. U crkvenim kuloarima kruži i teža interpretacija: više sugovornika daje naslutiti da se oko slučaja nije vodila samo borba za istinu i zaštitu maloljetnika, nego i unutarnje pozicioniranje, discipliniranje ili obračun s “krivim ljudima” u krivom trenutku.

U tom kontekstu neslužbeno se spominje i to da su se, paralelno s postupcima, otvarala pitanja kadrovskih odluka i odgovornosti, te da su se unutar različitih razina crkvene strukture pojavljivali zahtjevi i pritisci, stvarni ili percipirani. Ove se tvrdnje ne mogu iznositi kao činjenice bez jasne potvrde, ali se u javnom prostoru pojavljuju kao dojam upućenih sugovornika, i kao takve govore o stanju povjerenja unutar sustava.

A kad se povjerenje uruši, ostaje najopasnija mogućnost: da maloljetnik, bogoslov ili sjemeništarac postane sredstvo u tuđim bitkama. Čak i ako postoji zlostavljanje, institucija može reagirati tako da primarno štiti sebe. Čak i ako ne postoji kaznena odgovornost, način postupanja prema prijaviteljima može biti destruktivan. U oba scenarija, šteta je realna, a istina se gubi u magli.

Dvije hipoteze koje se ne smiju miješati, ali se moraju otvoriti

Ovakav slučaj traži da se razdvoje dvije razine, a da se nijedna ne relativizira.

Prvo: je li bilo seksualiziranog uznemiravanja i/ili zlostavljanja?
To je pitanje činjenica, dokaznog postupka i stručne procjene, ne dojmova, priča i frakcija.

Ali upravo zato slijedi drugo pitanje, još neugodnije:

kako je moguće da crkveni (kanonski) postupak zaključi da nema govora o uznemiravanju maloljetnika, dok državno odvjetništvo podigne optužnicu?

Postoje samo dvije logične mogućnosti, a obje su institucijski neugodne. Prva je da je DORH pretjerao, da je optužnica podignuta na klimavim temeljima ili pod pritiskom javnosti. Druga je da je kanonski proces bio manjkav, nedovoljno neovisan ili podložan unutarnjim utjecajima i “internim logikama” koje nemaju veze s forenzičkom istinom. U oba scenarija cijenu ne plaća institucija, nego ljudi koji su ušli u sustav očekujući zaštitu.

U takvim sudarima procedura, istina često ne gubi zato što je slaba, nego zato što je spora, dok je reputacija uvijek brza i uvijek ima odvjetnike.

Ugledna odvjetnica kao signal: pravo na obranu ili signal moći?

U javnosti se spominje i angažman odvjetnice Jasne Sloković, što dio čitatelja čita kao signal da se u predmet ulaže maksimalan pravni i reputacijski kapital. To može imati dvostruki efekt: s jedne strane, pravo na snažnu obranu je neupitno; s druge strane, kod dijela javnosti pojačava dojam da se vodi bitka za ugled, a ne samo za činjenice.

Zašto Papa?

Pitanje koje ostaje visjeti: zašto se ide do Pape?

Odgovor je jednostavan i porazan: kada ljudi izgube povjerenje u mehanizme na nižim razinama, idu tamo gdje vjeruju da ih se barem mora registrirati. Pismo Papi nije samo molba. To je i dijagnoza sustava: pošiljatelji tvrde da su iscrpili ono što je trebalo biti dovoljno, a nije bilo. U tom smislu pismo je istodobno čin očaja i čin hladne logike hijerarhije: posljednja adresa postaje jedina adresa.

Šira slika: Crkva koja još uči da je istina važnija od mira

Ovo nije priča samo o jednom imenu. Ovo je priča o modelu. O Crkvi koja se, desetljećima, navikla da mir u kući vrijedi više od istine, i da se skandal sprječava tako da se problem ne izgovara.

Eco bi rekao da institucije vole upravljati znakovima: tko smije govoriti, kad smije govoriti i kojim riječima. A kad netko progovori izvan dopuštenog okvira, problem postaje manje ono što se dogodilo, a više to što je netko “iznio stvar van”. Tada se moralna logika izvrće: skandal nije zlostavljanje, nego njegovo imenovanje.

Nacionalova ekskluziva, i činjenica da je Nacional prvi objavio dokument, izbacuje ovu priču iz zone šapata u zonu javnog pitanja.

A javno pitanje traži javni odgovor.

Ne zato da bi se netko linčovao. Nego zato da Crkva, ako želi biti moralna zajednica, prestane biti zajednica u kojoj se istina mora tražiti okolo, po medijima, sudovima i pismima “prema vrhu”, jer u vlastitoj kući nema dovoljno zraka.

Što dalje?

Ako se želi odgovorno, sljedeći korak mora imati dvije noge: 1. hladno, provjerljivo praćenje kaznenog postupka i činjenica koje će ondje izaći te 2. jednako hladno pitanje crkvenim strukturama: kako je vođena kanonska istraga, kojim standardima, s kakvim mehanizmima zaštite za prijavitelje, i što se nakon svega promijenilo

Jer najveći poraz nije da je netko optužen. Najveći poraz je mogućnost da sustav ostane isti, samo malo vještiji u proizvodnji šutnje.

mm