Potrebno je odlaziti

Ostati ili otići? To pitanje je u međuvremenu postalo tričavom temom koja zabavlja jednokratne mislioce internetskih prerija i one čiji se raspon mišljenja mjeri u inčima ekrana.

Neprestane usporedbe života „ovdje“ i „drugdje“, vrbovanje i klišeji o ljudima koji su nekamo otišli postalo je već pomalo ideološki zatucano. Ali najgore je nekako, što se tema odlaska ili bolje rečeno odlaženja (jer je upravo važan proces, a ne samo cilj) pojeftinjuje i svodi na niskopojasne politike domoljublja. S tim da domoljublje, kako i sama stvarnost uglavnom svjedoči, nije ništa drugo nego odvažni oksimoron. Nešto kao kolektivno sebeljublje.

Pored toga, pojam odlaženja se pomoću javnih političkih sfera svodi na pojam migracije. Pojam pod kojim je moguće s totalnom apatijom ljudske odlaske pretvarati u stranačke programe i u brojeve; radi lakšeg baratanja, zbrajanja, oduzimanja, dijeljenja ili stavljanja u zagrade.

Odlaženje dakle gotovo uvijek nastoje definirati oni koji ispraćaju ili oni koji te potom dočekuju. Ni kod jednih ni kod drugih nisi više mišljen bez poruge. Jer postaješ rubni čovjek. Jer kad odeš iz „svoje sredine“, prvo dospiješ na nečiji rub. A uvijek se lakše kida s rubova. Rubovi se i brže kreću od centra. No što si bliže centralnoj točki, to si bliže i stvarnosti u kojoj se počinješ vrtjeti oko samog sebe. Takvo društvo, koje nastoji zbijati svoje redove u tu mrtvu točku, može postati društvo rotacije, ali ne i revolucije.

U takvim se društvima odlaženje ideološki nastoji ogaditi i svesti na negativni ili pak rugaljivi pojmovnik. No ono nije letva za mjerenje vjernosti prema nečemu trećem. Ljudi koji odlaze, mnogi od njih, odlaze i da sačuvaju svoje ideale i dostojanstvo. U vremenima velikih kriza i ratova ne odlaze samo potencijalne žrtve već i potencijalni počinitelji. Ne odlazi se samo da bi se spasilo goli život, nego se odlazi i kako bi se spasila vlastita ideja dobrote.

Odlaženje nije svodivo na turizam, niti na jednostavno „trbuhom za kruhom“, niti čak samo na „fizički“ odlazak, nego nam je odlaženje potrebno kao eshatološka kvaliteta čovjeka; kao upućenost i kao zadaća.

Jahve reče Abramu: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.“ I nakon nekoliko redaka, tekst veli: Abram se zaputi kako mu Jahve reče. (Post 12)

U ovim se recima otkriva gotovo cijeli svijet odnosa čovjeka prema sebi, svijetu i Bogu, i to upravo kroz dinamiku odlaženja. Bog je taj koji šalje na put, u nepoznato, u rizik. On samoga sebe ne naziva ciljem, nego „putem“ (usp. Iv 14,6) jer se na putu čovjek odvaja od onih sigurnosti kojima sam sebi garantira i obećava ispunjenost. Taj Bog-put nije široka avenija, nego bespuće na kojem će prvi koraci biti upravo moji. Zašto? Valjda da mi ne padne na pamet unaprijed poznavati smjer. Da mi ne padne na pamet stvarati uvjete na putu. Jer s Bogom mora sve biti bezuvjetno. Da mi ne padne na pamet, ni jednom za života ne biti sam, proigrati mogućnost spoznaje sebe. Jer to je prvi uslov susreta. Abrahamova veličina vjerojatno je baš u činjenici da se jednostavno zaputio. Nijem, s knedlom u grlu, s pustinjom i surovošću pred očima i tim luđačkim povjerenjem. Koje ga je i učinilo „praocem vjere“, praocem bezuvjetnog povjerenja.

Biblija sadrži Knjigu izlaska, ali cijela bi se Biblija mogla smatrati jednom knjigom „odlaženja“. Ni sama zajednica sabrana oko Isusa nije se na kraju „skrasila“ u nultoj točki, nego je živjela u neprestanoj dinamici odlaženja. S jedne strane u misionarenje, s druge strane u eshatološkoj nadi. Jer ne očekuje se samo ponovni spasiteljski dolazak, nego i vlastiti odlazak. I njihov boravak s Isusom odvijao se neprestano „na putu“. I nutarnjem i izvanjskom.

Ipak „odlaženje“ ne čini ljude automatski boljima, ali isto tako ih ni „ostanak“ ne čini automatski boljima. Stvar je u tome da odlazak po prirodi u sebi sadrži promjenu perspektive, a to je osnovni uvjet da se započne i s mijenjanjem sebe. Sadrži mogućnost lakše kontekstualizacije te iskoraka koji omogućuje cjelovitiju sliku onog dosadašnjega. Sliku na kojoj se nazire i ono buduće, koje ne dopušta čovjeku da se zatvori u mrtvilo prošlosti. Odlazak od sebe samoga je stoga uvjet i obraćenja o kojem Isus govori. Odreći se sebe nije ništa drugo nego otići „iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati“. Otići od svih konstrukcija i naslijeđenih sigurnosti, od onoga što smo sebi nazidali kao temelj „identiteta“, za koji se držimo noktima straha.

U ovo dakle doba, u kojem se opet uzvikuje i naređuje spuštanje jedara, a hvali i potiče bacanje sidra u tradicije i plićak, potreban nam je „povratak odlaženju“. Zaboravili smo odlaziti. Zaboravili koliko je ljudske kvalitete sadržano u bespućima odlaženja. Koliko mogućnosti da postanemo boljim čovjekom.

Stoga nije bit „odlaženje“ tek ideološki svesti na suprotnost „ostanku“, ili ga reducirati na političke propovijedi koje prijete i plaše migracijama. Glupo je odlaženje vagati protutežom svega toga što ga banalizira i što mu se nameće kao suprotno. Tu se više radi o onoj čudnoj razlici koja je sadržana u trik pitanju: što je teže, kila željeza ili kila perja? U ovome slučaju može se konkretizirati: Što više otežava ljudski duh? Kila sidra, ili kila jedra?