Povratak disciplini tajne u kršćanstvu

U današnje vrijeme, čini se da su nam u crkvama potrebni posebni vodiči – gotovo kao kod turističkih obilazaka stranih svetih mjesta.

Kršćanske teme danas djeluju toliko neobično da se više ni ono najosnovnije znanje o vjeri ne podrazumijeva. Prošla su vremena u kojima je bilo jasno gdje počinju zabranjene zone svetoga. Dok se nekada u Crkvi (i možda još uvijek?) o Bogu govorilo previše olako, danas je potrebna nova pažljivost. “Molimo za diskreciju” – to više ne bi trebalo vrijediti samo na bankovnim ili poštanskim šalterima.

Je li ljudima uopće moguće dokučiti tajnu koju nazivamo Bogom? To je pitanje postavljano još u najranijim kršćanskim vremenima (Dj 17,27).

Danas, potraga za “nepoznatim Bogom” mogla bi biti jedna od najsušnijih, ali i najhitnijih duhovnih epoha našeg doba.

Francuska filozofkinja Simone Weil jednom je izrekla misao koju bismo mogli prevesti ovako: „Postoje jezici tržišta i jezici bračne postelje.“ Kada je riječ o autentičnoj duhovnosti i teologiji, ulazimo u najintimnija područja života – a to traži duboko poštovanje, svijest o dragocjenosti i sposobnost čuvanja tajne, poput odnosa među najbližima.

Vrlo diskretno, Dag Hammarskjöld – upravo prije 80 godina – prihvatio je vjerovanje u mističku noć ljubavi, govoreći o „Božjoj uniji s dušom“ usred najdublje Božje šutnje. Nikada nije javno govorio o svojoj vjeri, ali se ona naslućivala kroz njegov rad za mir. Ni Etty Hillesum, za života, nije javno iznosila svoju blizinu Bogu – i upravo to njezino tiho svjedočanstvo ostaje među najmoćnijima. I sama Propovijed na gori upozorava: „Ne bacajte bisere pred svinje“ (Mt 7,6).

Treba li u današnjem crkvenom životu ponovno razmisliti o disciplini tajne? Možda bi konkretni oblici – poput postupnog uvođenja, zasebnih pouka, pa i „skrivenih“ obreda – mogli pomoći u zaštiti svetosti i dubine vjere.

U svojim kasnim zapisima, Dietrich Bonhoeffer se – usred nacističkog zatvora – iznova okrenuo praksi drevne Crkve: disciplina arcani, gdje se najdublje istine vjere otkrivaju postupno i s pažnjom. Sve do samoga krštenja i Euharistije, katehumenima se uskraćivalo potpuno otkrivanje molitava poput Očenaša. Što više živimo u postkršćanskom – ili kako Bonhoeffer kaže, „nereligioznom“ – svijetu, to više trebamo kulturu uvođenja, poziva i unutarnje priprave.

To ne znači elitizam ni tajnovitost u „pobožnom“ stilu, a još manje stavljanje Crkve u poziciju tajne lože. Kršćanstvo ne smije postati zatvoreni klub. Ipak, sveto i profano u kršćanskoj predaji nisu više suprotnosti. Njihova „javna tajna“ sjaji u tišini svakodnevice – onoj jednostavnoj prisutnosti koju žive Male sestre i Braća evanđelja.

„Samo biti prisutan“, i time potaknuti znatiželju za izvorom. Za onim što nazivamo: klanjanje.

Gotthard Fuchs