Prazan grob i Bog u pukotini

Uskrs ne dolazi s galamom ni dokazima. Dolazi u praznini, u ranama, u pogledu koji prepoznaje i poziva. A grob – iako prazan – nikada nije bio puniji života.

Još je bio mrak kad je Marija Magdalena pošla prema grobu. Bio je to mrak Ivanov, ali i onaj Kafkin – gdje „netko mora biti kriv“, iako još nismo ni shvatili optužbu. Išla je jer je voljela, i jer ljubav, kako bi rekao Dante, „muove il sole e l’altre stelle“ (Paradiso, XXXIII, 145) – pokreće i kada sve drugo stane.

Nije Marija išla tražiti čudo. Nije išla s teološkim tezama ni s idejom uskrsnuća. Išla je jer je voljela. Jer je povezanost koju je imala s Isusom bila jača od logike smrti. Bila je to ljubav koja ne traži korist ni objašnjenje, ljubav koja se ne da pokopati.

Kad vidi da je kamen s groba odvaljen, ne pomišlja odmah na uskrsnuće. Ne razmišlja u kategorijama vjere, nego sumnje. Vraća se, uznemirena, prenosi vijest, plače. Ipak – ostaje. Ne bježi od boli. Ne zatvara oči pred prazninom. Ne ide tražiti drugog Mesiju, bolji projekt, sigurniju istinu. Ostaje u potrazi. I upravo tamo, u suzama i zbunjenosti, događa se susret s Uskrslim.

Uskrs ne dolazi s galamom. Ne stiže s fanfarama ni spektaklom. Dolazi u obliku pitanja. U tišini praznog groba. U zbunjenim pogledima učenika. U neprepoznatom licu čovjeka za kojeg Marija misli da je vrtlar. I upravo tamo – gdje ponestaje sigurnosti, gdje nema više planova, gdje prestaje kontrola – započinje novi život.

Uskrs je ustanak iznutra.

I zato nas evanđelist nenametljivo, ali odlučno, pita: koliko smo mi zapravo povezani s Isusom? Je li naša vjera još živa? Ili je, poput one učenika, već odavno pospremljena u uredne povoje i položena u grob očekivanja koje se nisu ostvarile? Jesmo li Isusovi prijatelji ili samo razočarani obožavatelji iz prošlih sezona?

Jer, nakon Isusove smrti, učenici se povlače. Vraćaju se svojim starim navikama, mrežama, starim načelima samoodržanja. Nisu ga odmah napustili, ali se više ne trude ni tražiti. Njihovo je razočaranje prekrilo svjetlo koje je Isus u njima upalio. Onaj za koga su se nadali da je Mesija – umro je sramotnom smrću. I time je za njih sve bilo kao nekad. Procjenjuju situaciju: „Kladili smo se na pogrešnog, imali smo peh.“ Dok su drugi pokapali Isusa, učenici su pokapali svoje nade, svoju vjeru i povjerenje u njega.

Ali Marija ne pokapa ništa. Ona traži. Vraća se. Plače. I ostaje. I zato upravo ona postaje prva svjedokinja Uskrsloga – žena koja ne dopušta da joj tumačenja drugih zamagle ono što sama vidi i doživljava. Ona ne samo da vidi – ona prepoznaje. I to prepoznavanje mijenja sve.

Grob je prazan. Ali praznina nije isto što i odsutnost. Ona ne šuti, nego poziva. Ne poriče smrt, nego je tiho proždire iznutra. Možda zato mnogi i danas ne gledaju u žive, nego u grobove. Jer u svijetu ispražnjenom od smisla, čak i prazan grob može biti znak – ne zato što ondje nalazimo odgovore, nego zato što nas ondje više ništa ne štiti od pitanja. A tko to razumije, zna: Boga se ne nalazi ondje gdje bismo ga željeli, nego ondje gdje ga nismo ni tražili – u pukotini, u sjeni, u tišini iza kamena koji je već odvaljen.

Uskrs nije bijeg od stvarnosti. On je njezina preobrazba.

Uskrsnuće nije poništenje smrti, nego njezino prevladavanje. Isus se vraća – ali s ranama. Vraća se ne kao trijumfalni vođa, nego kao poraženi koji je preživio. I upravo zato što je ranjen, On je vjerodostojan. Bog koji bi došao bez rana, ne bi bio Bog našega svijeta. Isus se vraća kao onaj koji je prošao kroz tamu, kao netko tko zna što znači biti napušten, izdan, ubijen – i unatoč tome govori: „Mir vama.“ Ne kao floskulu, nego kao najdublju moguću stvarnost.

Cijela poruka ovih uskrsnih dana jasno pokazuje: Bog vodi ljude do njihovih granica – i ponekad još malo preko njih. Za nas ljude, to Božje spasenjsko djelovanje je u isto vrijeme dar i izazov.

Uskrs nas uči da vjera nije odsutnost boli, nego ustrajnost u ljubavi unatoč boli. Da nas Bog ne štiti od rana, ali da nas vodi kroz njih. I da se život ne rađa iz izbjegavanja smrti, nego iz susreta s njom – u Božjoj prisutnosti.

Ali Uskrs ne ostaje samo osobna stvar. On ima posljedice. On nas ne poziva samo da povjerujemo, nego da ustanemo. U svijetu u kojem nepravda, nasilje i šutnja guše život, Uskrs je Božji ustanak. Božji prosvjed protiv logike smrti. Njegovo „ne“ svemu što ponižava, razara i porobljava čovjeka. A za razliku od ljudskih ustanaka i pobuna protiv vladajućih, u kojima često profitiraju samo rijetki – ovdje se život nudi svima.

Uskrs nas poziva na budnost. Na svijest da ovaj svijet nije kraj, ali ni da nije nevažan. Bog ga toliko voli da je ušao u njegovu tamu. I zato Uskrs traži da se suočimo s vlastitom ravnodušnošću, s umorom srca, s onim dijelovima nas koji više ne vjeruju u promjenu.

Uskrs poziva i Crkvu.

Da ne bude institucija samoočuvanja, nego zajednica preobraženih. Da ne bude bastion straha i bunker, nego polje slobode. Da poslušnost ne bude izgovor za šutnju. Da se vjeruje, progovara, voli, riskira. Jer Krist nije uskrsnuo da bismo ostali isti.

Uskrs nije godišnja doza utjehe nego trajna provokacija. Naš se život može misliti, doživjeti i iskusiti sasvim drugačije nego što mi to zamišljamo. Usprkos svim sigurnostima u koje vjerujemo, postoji i ono nepredvidivo, nemoguće – ono što je u Božjim rukama. Smijemo otpustiti ono čega se grčevito držimo, jer se ionako ne možemo sami održati. I da dopustimo Bogu da nas uzdrma, preobrazi i pošalje.

Ako se pitamo kamo – odgovor je već dan: „Isus ide pred vama.“ Ne samo u Galileju. Ide u naše nesigurnosti, odnose, gradove, portale, kafiće, bolnice, školske klupe, staračke domove, neprospavane noći i otvorene rane. U sve ono gdje još uvijek tražimo Živoga među mrtvima.

Zato – ne bojmo se. I ne žurimo da sve razumijemo. Jer ono što se dade lako razumjeti, možda i nije uskrsnuće. Prazan grob nije dokaz – on je zagonetka. A Uskrsli nije dokaz – on je susret.

Slobodno ostanimo, kao Marija – vjerni i zbunjeni, tužni i budni. I dopustimo da nas pogleda, da nas nazove imenom. I da nas pošalje u svijet koji još uvijek traži Živoga među mrtvima.

U tom duhu: Sretan Uskrs.