Rebeka Anić: “Feministička teologija nije samo potrebna, već je i nužna”

Tockazarez.hr

18.04.2024

Rebeka Anić: “Feministička teologija nije samo potrebna, već je i nužna”

Slobodna Dalmacija / arhiva

Jadranka Rebeka Anić je redovnica, Školska sestra franjevka Provincije Presvetog Srca Isusova u Splitu. Doktorica je katoličke teologije i znanstvena savjetnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Split.

Bruna Velčić je sa s. Rebekom razgovarala za mjesečnik Zvona o (ne) ravnopravnosti žena u Crkvi, Mariji Magdaleni, rodnim predrasudama, feminizmu i homoseksualnosti.

Tema Vaše doktorske disertacije, pod mentorstvom uglednog pastoralnog teologa Paula Zulehnera, bila je žena u Crkvi u Hrvatskoj tijekom 20. st. Shvaćanje, mjesto i uloga žene u Katoličkoj crkvi danas je predmet živih rasprava. Kako vidite stanje te rasprave izvan Hrvatske i u Hrvatskoj, i kako ocjenjujete položaj žena u Katoličkoj Crkvi?

U Crkvi u Hrvatskoj zapravo ne postoji rasprava o položaju žena u Crkvi, kao ni istraživanja o uvjetima rada, zadovoljstvu i mogućnošću napredovanja žena zaposlenih u crkvenim institucijama. U drugim zapadnoeuropskim zemljama takva istraživanja postoje još od osamdesetih godina prošloga stoljeća. Isto tako, biskupi u Njemačkoj trajno i sustavno promiču politiku rodne ravnopravnosti na temelju istraživanja o profesionalnoj integraciji žena u radne uvjete i odnose u biskupiji, o mogućnostima napredovanja kao i o preprekama s kojima se žene susreću. Osobito se istražuje mogućnost žena da preuzmu vodeće pozicije u crkvenim ustanovama. Velik broj (nad)biskupija na svojim je mrežnim stranicama objavio planove koji imaju cilj poticanje ravnopravnosti žena pri zapošljavanju i na radnim mjestima u crkvenim institucijama.

Kad je u pitanju rodna ravnopravnost, kod nas u Hrvatskoj još uvijek vlada šutnja. Sve više žena radi u crkvenim institucijama, obnašaju važne i odgovorne službe i zadaće, ali se ne istražuje s kojim se problemima susreću. Crkva inzistira na razlici između žena i muškaraca u njihovim identitetima i ulogama, no ne postavlja pitanje kako se ta razlika odražava na konkretni život žena i muškaraca. Ponaša se, rekla bih, kao da u Crkvi postoji samo jedan (muški) spol. Postoji svojevrsna sličnost između komunističkog načela da ne postoji pitanje žena već samo klasno pitanje i načela koje slijedi naša hijerarhija: ne postoji pitanje žena već samo pitanje laika; kad se riješi pitanje klase, odnosno laika, riješit će se i pitanje žena. To je, međutim, nemoguće u instituciji koja je hijerarhijski ustrojena i u kojoj je moć vezana uz ređenje iz kojeg su žene na temelju svoga spola isključene. Da postoje problemi i da na njima treba sustavno raditi svjedoče upravo istraživanja u drugim zemljama koja sam ranije spomenula.

Mjesec svibanj posvećen je Isusovoj majci, Blaženoj Djevici Mariji, koju se u katoličanstvu promatra kao ideal žene i majke. Način na koji taj ideal često biva interpretiran u Katoličkoj Crkvi ponekad odbija žene, umjesto da ih privuče. Može li Marija za sve vjernike, a onda i za žene, biti ideal koji ne zarobljava u određene sheme, već ideal koji oslobađa?

Svakako da može, no teško je na to ukratko odgovoriti. Za neke osobe veliko značenje ima i lik Marije kako se predstavlja u pučkoj pobožnosti. Kad se hodočasnike/hodočasnice u marijanskim svetištima pita što im znači Marija, najčešće odgovaraju da je ona za njih majka koja pruža zaštitu, utjehu, toplinu i razumijevanje. Problem se javlja kada se lik Marije kao idealizirane djevice majke poistovjećuje s likom žene u patrijarhalnoj obitelji i društvu i nameće kao ideal za sve žene.

Meni osobno je puno bliža Marija koju susrećemo u evanđeljima i mislim da bi takav lik mogao puno više govoriti ljudima u svakodnevnom životu. Ukratko bih to rekla ovako: umjesto da se propagira Marija koja šuti, trpi, čuva obitelj itd. valjalo bi predstavljati Mariju koja razmišlja, raspravlja s Bogom, prihvaća opasnosti avanture na koju je Bog poziva, gleda Sina koji se razvija u osobu koju ona tek treba upoznati i s kojim dijeli trenutke bliskosti, ali i distance. Primjerice, scena u kojoj Marija s Isusovom braćom dolazi po Isusa jer se priča da je opsjednut i Isusovo odbijanje da slijedi njihov zahtjev odražava složenost odnosa u svakoj obitelji, kada se treba priznati jedinstvenost svake osobe i njezine slobode da izabere životni poziv i iskorači iz nekih obiteljskih mitova ili tradicija. Ja se mogu poistovjetiti s Marijom koja traži i koja živi neizvjesnost avanture s Bogom. Ona me nadahnjuje. S njom često i u svom redovničkom životu pitam: „Kako će to biti?“

Bavite se među ostalim i pitanjem roda. Godine 2011. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar objavio je Vašu knjigu Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita tumačenja u CrkviZašto je toliko napetosti oko razumijevanja toga pojma u Crkvi? Možete li nam ga pobliže objasniti? 

Najprije da kratko protumačim terminologiju. U raspravama o rodu, spol se odnosi na biologijsku datost, a rod na kulturno-socijalna pripisivanja značenja tom spolu. Često se unutar Crkve mogu čuti kriva tumačenja da rodni studiji niječu biologijske datosti i promoviraju fluidnost, performativnost roda. Međutim, rodni studiji ne niječu biologijsku datost već propituju koliko ono što mi pripisujemo ženama i muškarcima uistinu ima svoj izvor u biologiji, a koliko je društveno konstruirano. Uočilo se, naime, da koncepti muškosti i ženskosti, i na njima temeljene uloge, variraju ovisno o društveno-kulturnim kontekstima te da variraju i u istom kontekstu u različitim razdobljima. Koliko je sve to složeno svjedoče i istraživanja koja upućuju da i u Bibliji imamo različite koncepte muškosti i ženskosti.

Crkva ima problem s rodnim konceptom, ali ga ne bi trebala imati jer rodni stereotipi, podjela ženskih i muških osobina i uloga čije se dekonstrukcije neki u Crkvi boje, ulazi u kršćanstvo preko aristotelovske prirodne filozofije. Dekonstrukcija rodnih stereotipa u biti oslobađa kršćansku antropologiju ovisnosti o aristotelovskoj filozofiji i zarobljenosti u postavke suvremene sociobiologije i otvara je za dijalog sa suvremenim prirodnoznastvenim istraživanjima koja stavljaju u pitanje uvriježena tumačenja o razlikama muško-ženskih hormona i muško-ženskih mozgova.

Mislim da se ponekad u Crkvi osjeća strah pred rodnom perspektivom u teološkom istraživanju jer takvo istraživanje pokazuje koliko je samoj Crkvi rod važan u održavanju hijerarhijske strukture. Navest ću samo neke primjere. Kad sam na studiju teologije učila da je čovjek slika Božja, podrazumijevala sam da se to odnosi i na muškaraca i na ženu. Tek kasnije sam otkrila da se zapravo ženama sve do u dvadeseto stoljeće nijekalo da su slika Božja u potpunosti te da je termin „čovjek“ bio poistovjećen s muškarcem. U molitvi časoslova postoji zaziv: „Pogledaj Gospodine sinove svoje.“ Taj zaziv ponavljaju i redovnice. One u tom trenutku stoje pred Bogom kao „sinovi“ premda su zapravo „kćeri“. Crkva ih tako stavlja pod kišobran muškoga roda.

Papa Ivan Pavao II. u Mulieris dignitatem razlikuje apostolsko-petrinsku (mušku, hijerarhijsku crkvu) i marijansku (žensku, laičku) dimenziju Crkve. Takvim razlikovanjem muškarci laici stavljeni su pod ženski rod, a Crkvi kao instituciji koja nema spola pripisan je ženski rod. Komplementarni rodni model s antropološke je razine prenesen na razinu institucije, orođeni su crkveni staleži i službe, i to na principu rodnih stereotipa: marijanski dio crkve prima, slijedi i sluša (stereotipno ženske uloge), dok hijerarhijski dio Crkve vodi i upravlja (stereotipno muške uloge). Tako Crkva koja odbacuje rod kao refleksivnu i kritičku kategoriju, istodobno naturalizira povijesno razvijene crkvene strukture, a pitanje pravednosti u ekleziologiji podređeno je pitanju prirodno zadane heteroseksualnosti. To upućuje na to da je strah od destrukcije kršćanske antropologije zapravo strah od dekonstrukcije postojeće, tijekom povijesti konstruirane hijerarhijske crkvene strukture u kojima se ženama nominalno priznaje dostojanstvo ljudske osobe, ali ne i prava koja se priznaju ljudskoj osobi muškoga spola. Nijekanje prava samo na temelju spola definira se kao seksizam.

Još jedan pojam koji nerijetko stvara napetosti jest feministička teologija. Možete li nam objasniti taj pojam, kao i legitimitet i potrebu za feminističkom teologijom u katoličkoj teologiji?

Feministička teologija nastaje kao teološki odgovor žena na teološko argumentiranje njihove drugotnosti i manje vrijednosti. Općenito se smatra da nastaje šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali radovi žena u kojima se one brane od teološke mizoginije postoje tijekom cijele kršćanske povijesti. Feministička teologija je ne samo potrebna već nužna jer dekonstruira teološku mizoginiju. O doprinosima feminističke teologije moglo bi se puno govoriti jer se pod vidom pravednosti prema ženama istražuju sva teološka područja. Prethodno sam govorila o ženi kao slici Božjoj. To je jedna od tema feminističke teologije. Njemačka teologinja Elisabeth Gössmann otkrila je tradiciju žena koje su stoljećima teološki argumentirale da žene nisu samo djelomična slika Božja već slika Božja u potpunosti, ali su njihova djela zaboravljena i nisu imala nikakav utjecaj na teologiju koja se predavala na sveučilištima.

Godine 2017. godine u Luzernu, u Švicarskoj, dobili ste nagradu Zaklade Herbert-Haag za slobodu u Crkvi. U tom sklopu postavlja se pitanje unutarcrkvenoga dijaloga u nas i u inozemstvu. Možete li reći koji su glavni problemi koje vidite, ali i znakovi pomaka naprijed?   

Ne bih rekla da kod nas postoji istinski teološki dijalog, više postoji dijalog unutar zatvorenih krugova istomišljenika. Papa Franjo nas sve gura da međusobno razgovaramo i to smatram vrlo dobrim. Sinoda koju je Papa inicirao je – slikovito rečeno – kao čišćenje krvnih žila u tijelu Crkve. Crkva nije samo hijerarhija, nego svaki vjernik. Na jednom seminaru o vodstvu u Crkvi, voditelj je rekao da treba koristiti mozak (dodajmo i darove, životna iskustva itd.) svakog člana neke zajednice. Meni dijalog nije lak kad se radi o osobama koje hine da su u dijalogu, odnosno kad u dijalog ulaze s formiranim stavovima koje ne žele mijenjati već ih samo žele nametnuti drugima. Osobito me frustrira ako ti stavovi padaju na ispitu evanđelja, a lako prolaze na ispitu osiguranja zone konfora i privilegija koju osiguravaju svojim zastupnicima.  

Pitanje homoseksualnih osoba u Crkvi također je tema interesa javnosti, unutarcrkvene i društvene. U tome sklopu javlja se pitanje stereotipa, a kod nas se stvorio dojam o kulturnom ratu koji bi kršćani morali voditi u tome pitanju. Možete li opisati Vaše iskustvo o tome kako katolički teolozi u inozemstvu u vezi tog pitanja ulaze u interdisciplinarni dijalog s drugim znanostima?   

Na Vaše pitanje trebao bi opširan odgovor za koji ovdje nemamo prostora. Za mene je ključno pitanje: Smatramo li LGBTQI osobe slikom Božjom ili ne? Primjenjujemo li na LGBTQI osobe Isusov govor da ćemo ga susresti u svakom čovjeku? Ako ne, kako to opravdavamo? Doslovno (fundamentalističko) čitanje Biblije podržava homofobne stavove, ali takvo čitanje Crkva osuđuje. Crkva se ne može dugo skrivati iza sintagme „rodne ideologije“ i morat će se iskreno pozabaviti pitanjima odnosa prema LGBTQI osobama i priznanja punine njihove ljudskosti i na njoj temeljenih ljudskih prava. Osim toga, sintagma „kulturnog rata“ kod nas se upotrebljava, a da se ne propituje njezino značenje. Svrha joj je stvoriti osjećaj ugroženosti i panike jer to ljude homogenizira i onda se s njima lako manipulira u različite svrhe. Zašto bi se kršćani osjećali ugroženi od LGBTQI osoba? Zašto bi Crkva išla u rat protiv njih? Zar Crkva nema poslanje i obvezu da i njima navijesti radosnu vijest spasenja? Zar nema obvezu da ih spasi iz društvene smrti u koju ih se gura isključivanjem i izolacijom iz obitelji i društva?  

Dugogodišnja ste članica hrvatske sekcije Europskog društva žena u teološkom istraživanju (ESWTR). Kakva su Vaša iskustva suradnje s drugim teologinjama u Hrvatskoj i izvan nje? Kojim ste se temama kao sekcija bavili zadnjih godina, a koje teme i zadatke vidite kao ključne u sadašnjem trenutku?  

Članicom ESWTR-a postala sam 2001. godine tijekom doktorskog studija u Beču. Kad sam se vratila u Hrvatsku, pokušala sam osnovati Hrvatsku sekciju ESWTR-a. Razgovarala sam sa skoro svim teologinjama koje su magistrirale ili doktorirale, ali su zanimanje pokazale samo neke. Bilo je očito da se neke boje kako bi zbog članstva u Društvu mogle biti proglašene feministkinjama što bi ujedno značilo ili otežanu karijeru ili kraj karijere na teološkim fakultetima. Rijetke, hrabre, ipak su se pridružile. Naše društvo je ekumensko i međureligijsko.

Hrvatska sekcija se registrirala kao udruga 2009. godine i od tada smo organizirale jednu domaću i jednu međunarodnu konferenciju, a prevele smo i objavile dvije knjige (Eva kao drukčija i Žene oko Isusa) i nekoliko članaka s feminističkom i rodnom tematikom. Sudjelujemo na međunarodnim konferencijama i u upravnim tijelima Društva na europskoj razini, organiziramo online teološke razgovore itd. Budući da su biblioteke na našim teološkim fakultetima siromašne knjigama iz feminističke teologije, zamolile smo sve članice ESWTR-a da nam poklone neke svoje knjige. Dobile smo oko 500 knjiga. Jedan dio je poklonjen Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a dio Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu. Na našim susretima raspravljamo o raznim teološkim temama pod rodnim vidom, o doprinosu žena u teologiji, filozofiji, mirovnom radu, pastoralu, o rodno zasnovanom nasilju i nasilju nad redovnicama.

U suatorstvu s Irenom Sever Globan 2018. objavili ste knjigu Marija Magdalena: od Isusove učenice do filmske bludnice. Teološko-kulturalna analiza. Možete li ukratko objasniti kako je došlo do krivog shvaćanja njezina lika u kršćanskoj tradiciji, odnosno koji su zaključci Vašega istraživanja?

Lik Marije iz Magdale kakav mi danas poznajemo i koji su tijekom stoljeća svesrdno prihvatile književnost te likovna i filmska umjetnost nastajao je postupno, stapanjem različitih ženskih likova Novoga zavjeta: Marije iz Magdale, bezimene grešnice koja Isusu suzama pere i kosom briše noge, Lazarove sestre Marte, bezimene žene koja Isusu pomazuje glavu, grešnice uhvaćene u preljubu, Samaritanke. Razlog stapanja više likova u jedan mogla je biti želja da se stvori „životopis“ žene o kojoj u evanđeljima imamo malo podataka, a koja je za kršćane bila vrlo važna zbog svjedočanstva o Isusovom razapinjanju, ukopu, praznom grobu, ukazanju i poslanju da navijesti radosnu vijest o uskrsnuću.

Tako stvoreni lik kojeg karakterizira (seksualni) prijestup, obraćenje, velika ljubav i vjernost Isusu, bio je vrlo pogodan za propovijedi. Odigrao je i važnu ulogu u crkvenoj povijesti, osobito u vrijeme protureformacije, ali ga se i zlorabilo kako bi se umanjila uloga žena u Isusovom pokretu i ranoj crkvi. Premda se Marija iz Magdale u legendama zapadnog kršćanstva pojavljuje i kao propovjednica koja obraća pogane i krsti, prevladalo je sjećanje na nju kao obraćenu grješnicu. To je doprinijelo shvaćanju da žene koje prate Isusa nisu bile učenice i apostole iako ispunjavaju sve uvjete koje Isus postavlja za učeništvo, a Novi zavjet pamti i apostolu Juniju.

Bruna Velčić / Zvona