Recenzija knjige Lidije Matošević: “Petsto godina kasnije. Što nam je reformacija donijela, a što odnijela?”

U izdanju Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja te Katoličke izdavačke kuće i časopisa Služba Božja izašla je knjiga Petsto godina kasnije. Što nam je reformacije donijela, a što odnijela? autorice Lidije Matošević.

Knjiga se sastoji od Predgovora te dvanaest tematskih cjelina, odnosno poglavlja u kojima autorica na ukupno 272 stranice teksta problematizira razne teme vezane uz preduvjete nastanka i početke reformacije, tijekove njezina razvoja te posljedice koje je reformacija imala na daljnji razvoj kako Katoličke Crkve i protestantskih crkava i njihovih teologija, tako i na razvoj kršćanstva i kršćanske teologije u cjelini.

U predgovoru autorica čitatelja informira o pretpovijesti nastanka knjige te o motivima svog bavljenja teologijom reformacije za koje je karakteristično kritičko odvagivanje kako ‘blagodati’ koje je reformacija donijela, tako i određenih ‘gubitaka’ koji su s njom nastali.

U prvoj tematskoj cjelini, Reformacija: obnova Crkve ili novi raskol u kršćanstvu?,  autorica preispituje srodnost i razlike reformacije u odnosu prema kasnosrednjovjekovnim pokretima obnove te se posebno osvrće na pitanje okolnosti i stvarnog dometa nastalog raskola. Pritom opsežno i argumentirano ističe da je prvotna ideja reformatora bila ideja o obnovi koju je trebalo provesti u zajedništvu cjelokupne ekumene.

U drugoj tematskoj cjelini, Teološka biografija mladog Luthera kao doprinos razumijevanju njegove teologije, autorica se osvrće na problematiku duhovnog profila te duhovnog previranja Martina Luthera te pokazuje u kojoj je mjeri razumijevanje Lutherovog duhovnog puta važno za razumijevanje kako njegove teologije tako i teologije reformacije u širem smislu.

U trećoj tematskoj cjelini, O dostatnosti Svetoga Pisma, kao i u četvrtoj, Reformacijsko razumijevanje Svetog Pisma u škripcu između biblicizma, ‘papista’ i ‘švermera’, riječ je aspektima reformacijskog razumijevanja autoriteta i važnosti Svetog pisma i to kako u odnosu prema rimokatoličkom shvaćanju tako i prema nekim unutarprotestantskim strujanjima kao npr. tzv. ‘švermera’.

U petoj cjelini,  Crux sola est nostra theologia, na opsežan se i precizan način predstavlja temeljni koncept kako Lutherove teologije tako i reformacijske teologije u cjelini: tzv. teologija križa. Pritom se autorica osvrće i na pitanje ‘neiskorištenosti’ potencijala teologije križa i to kako u vrijeme reformacije, odnosno od samog Luthera tako i tjekom razvoja protestantske teoogije u širem smislu.

U šestoj cjelini, Luther i mističke tradicije, obrađena je složena problematika razvoja u Lutherovom odnosu prema mističkim tradicijama, a koji se reflektirao i u daljnjoj povijesti protestantizma. Autorica se pritom posebno osvrće na Lutherov odnos prema tzv. mistici patnje koja je u kasnom srednjem vijeku predstavljala ujedno i svojevrsnu demokratizaciju mističkih ideja.

U sedmoj cjelini, Cijela je Crkva prepuna praštanja, biva tematiziran reformacijski diskurs o oprostima i blagu Crkve te s time povezan spor oko indulgencija koji je ujedno predstavljao i početak reformacijskih gibanja. Autorica pritom vidno nastoji na ekumenski transparentan te suvremenom čovjeku aktualan način tematizirati ideju o ‘blagu Crkve’ sagledavajući ju u svjetlu biblijske ideje o zajedništvu i solidarnosti svih vjernika.

Osma cjelina, Tko želi pronaći Krista, mora pronaći Crkvu, posvećena je iscrpnijem razmatranju o reformacijskom shvaćanju jedinstva Crkve i to u povijesno-teološkoj perspektivi. Autorica se pritom posebno osvrće na reformacijsko shvaćanje ideje koncilijarizma, na reformacijske apele za sazivanjem tzv. ‘slobodnog ekumenskog koncila’, te, konačno, na pitanje reformacijskog shvaćanja jedinstva Crkve koje sagledava i u današnjem ekumenskom kontekstu.

Deveta cjelina, Što nam je reformacija donijela, a što odnijela?, bavi se važnim doprinosima reformacije kršćanskoj teologiji općenito, kao i nekim problematičnim nedostacima do kojih je došlo tijekom razvoja reformacije odnosno protestantizma. Među pozitivnostima koje je reformacija donijela autorica ističe blagodat sekularizacije, ponovno otkrivanje Svetog pisma te ponovno otkrivanje dimenzije Crkve kao naroda Božjeg. Na vrlo otvoren način i beskompromisno autorica oslovljava i propuste do kojih je stjecajem raznih povijestnih okolnosti došlo na protestantskoj ‘strani’ te ovdje osobito ističe djelomični protestantski zaborav sveopće dimenzije Crkve, zaborav Crkve kao transhistorijskog zajedništva te nedostatnu profiliranost uloge Crkve u procesu pomirenja pojedinca s Bogom.

U desetoj cjelini, Prijeporna pitanja nauka o opravdanju u vrijeme reformacije, riječ je o usporedbi Lutherova i shvaćanja nauka o opravdanju s onim Tome Akvinskog, a čime autorica na precizan i pristupačan način rasvjetljuje genezu i uzroke jednog od najvažnijih sporova između reformacijske i reformaciji suvremene rimokatoličke teologije.

U jedanaestoj cjelini, Ikonoklazam kao nuspojava reformacije, autorica se osvrće na fenomen ikonoklazma u kontekstu razvoja reformacije te pažljivo preispituje kako njegove uzroke tako i posljedice. Pritom čitatelja informira o ‘nijansama’ u protestantskom shvaćanju vizualne umjetnosti u pobožnosti i liturgiji.

U posljednjoj, dvanaestoj cjelini, Rasprava Luthera i anabaptista o krštenju u kontekstu kasnosrednjovjekovne teologije, riječ je o zanimljivom unutarprotestantskom sporu, ali i sporu od šireg ekumenskog značenja o opravdanosti krštavanja djece, koji se u vrijeme reformacijskih zbivanja vodio između Luthera i anabaptista. Pažljivo analizirajući povijesno-teološku genezu tog spora, autorica tematizira i niz drugih pitanja koja su važna za razumijevanje te rasprave, kao što je primjerice pitanje o reformacijskom shvaćanju naravi vjere, naravi sakramenata i sličnih teoloških pojmova i sadržaja.

Zajedničko je obilježje svih dvanaest teoloških tekstova u knjizi da su im teme jasno artikulirane i iznesene preciznim, jednostavnim i čitljivim jezikom, koji s lakoćom mogu pratiti ne samo teolozi i studenti teologije, nego i znatno širi krug čitatelja. U pogledu sadržaja svi radovi su međusobno komplementarni te, povezani u jednoj knjizi, tvore svrsishodnu i logičnu cjelinu. S obzirom da u teološkoj literaturi o reformacijskim temama na hrvatskom jeziku prevladavaju katolički tekstovi, historiografski i crkvenopravni pristupi, ova je knjiga zanimljiva već i zbog toga što u njoj reformaciju upravo pod dominantno teološkim vidom, predstavlja i vrednuje teologinja koja dolazi iz reformacijske baštine. Primjetno je njezino nastojanje oko objektivnosti, konstruktivnih ekumenskih perspektiva, pomirenja i zajedničkih kršćanskih temelja vjere. Nije joj cilj tendenciozno prozivati i diskvalificirati bilo koju stranu, nego se prijepornim pitanjima trudi pristupati s potrebnim znanstvenim odmakom u svrhu realnog prikaza okolnosti nastanka i razvitka pojedinih teoloških naglasaka vezanih uz pokret reformacije. Uspoređena s drugim tekstovima o reformaciji ne samo na hrvatskom jeziku nego i na drugim „velikim“ europskim jezicima – koji su nerijetko, osobito oni raniji, u znaku polemike i naglašene apologetike – knjiga nadilazi jednostrane konfesionalne prikaze nudeći čitatelju prepoznatljive ekumensko-dijaloške perspektive.

Terminologija je u cijeloj knjizi brižno usklađena i ujednačena, a poštovane su i sve bibliografske, metodološke i znanstvene norme. Osim detaljnog sadržaja na početku knjige, koji će čitatelju uvelike olakšati selektivno nalaženje onih tema i sadržaja koji ga prioritetno zanimaju, knjiga također sadrži i opsežnu kvalitetnu bibliografiju kojom je moguće proširiti i produbiti uvide i spoznaje u pogledu obrađivanih tema.

Knjiga, dakle, predstavlja autoričin doprinos tematici koja u Hrvatskoj nije dostatno istražena. Sazivanje Tridentskog koncila u XVI. stoljeću te velike crkvene reforme koje su nakon njega uslijedile i značajno utjecale na daljnju profilaciju Katoličke Crkve i njezine teologije, mogu se smatrati reakcijom i odgovorom na reformacijska gibanja. Stoga, iako reformacija na našim prostorima nije uzela većeg maha, doprinosi razumijevanju reformacije istovremeno su i doprinosi razumijevanju povijesti Katoličke Crkve i katoličke teologije kao značajne odrednice hrvatske povijesti i identiteta.

S obzirom na jasnoću izričaja, logičnost strukture te objektivan, ekumenski pristup problematici koju obrađuje, knjiga predstavlja vrijedan doprinos razumijevanju pokreta reformacije na hrvatskom jeziku.

Prof. dr. sc. Juro Zečević-Božić,
Pročelnik katedre ekumenske teologije,
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu