Rekapitulacija jednog mandata

Novoimenovani zagrebački nadbiskup koadjutor Dražen Kutleša bi iduće godine trebao preuzeti ključne poluge na Kaptolu te naslijediti još uvijek aktualnog nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića. Budući da se najnovijom odlukom pape Franje jedna specifična era na Kaptolu bliži svom koncu, ovo je idealan trenutak (pro)cijeniti četvrt stoljeća Bozanićeva upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom.

Iako će se o njegovom mandatu u idućih godinu dana više-manje pisati samo hvalospjevi, teško je ignorirati činjenicu da je u ovih 25 godina bilo i više nego dovoljno promašaja, loših odluka i nelogičnog kadroviranja. Pritom se ne smije zanemariti da se njegov ugled u Hrvatskoj prvenstveno bazira na ugledu cjelokupne Crkve kao organizacije.

Josip Bozanić je rođen u Rijeci 1949. godine. S roditeljima je živio na otoku  Krku, gdje je završio osnovnu školu. Kao svećenički kandidat Krčke biskupije završio je klasičnu gimnaziju u Biskupskom sjemeništu u Pazinu, gdje je maturirao 1968. Studirao je filozofiju i teologiju u Rijeci i Zagrebu. Godine 1975. zaređen je za svećenika na Krku. Svoju crkvenu karijeru započeo je kao tajnik krčkog biskupa Zazinovića da bi ga biskup potom poslao u Rim na studij crkvenog prava. Po povratku iz Rima vršio je službe kancelara i generalnog vikara u Krčkoj biskupiji. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je novim krčkim biskupom 1989. godine. Nakon što je i u Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, a potom i u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji vršio razne službe, papa Ivan Pavao II. imenovao ga je zagrebačkim nadbiskupom 1997. Iste godine je izabran i za predsjednika HBK-a, na čijem je čelu ostao do 2007. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je novim kardinalom godine 2003. Unatoč tome što je te godine postao vatikanski princ ogrnut grimizom, iz njegove se Hrvatske nažalost i dalje mogao čuti kreket žaba iz učmale močvare.

Kada se Bozanić godine 1997. preselio s Krka na Kaptol kao nova nada famozne „Crkve u Hrvata“, u Hrvatskoj je vladalo specifično raspoloženje. Od tada mlađahnog nadbiskupa Bozanića s izraženim dijalektom, kojeg je usput rečeno cijelo vrijeme nastojao prilagoditi novoj sredini, domaća javnost je očekivala da odmah uskoči u cipele opjevanog i omiljenog kardinala Franje Kuharića. Da bi se nadanja domaćih katolika mogla čak i obistiniti, 48-godišnji nadbiskup Josip je nagovijestio za Božić 1997., kada je pod famoznim „grijehom struktura“ hrabro i proročki detektirao ozbiljna zastranjenja u hrvatskom društvu. Bozanić je tom prigodom naglasio kako su „nagle promjene političkog i gospodarskog sustava omogućile brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana“. Javnost je bila pozitivno iznenađena. No, u narednih dvadesetak godina taj je proročki i hrabri glas nekako promukao. Teško se oteti dojmu da je Bozanić u tom periodu više štitio HDZ-ove vladajuće strukture nego što je proročki upozoravao na njihove grijehe i propuste, kojih nije bilo malo. Sve je ostalo na prigodnim kriptičnim poslanicama kao da je Pitija iz Delfa, a ne prvi čovjek Crkve u Hrvatskoj. Očekivanja da bi on mogao i trebao zamijeniti Franju Kuharića, koji je preminuo 2002., bila su ipak velik zalogaj kako za njega tako i za cijelu javnost. Studiozni i povučeni Bozanić se nažalost nikad nije uspio istinski povezati s ljudima iz metropole, a krivica je i kao i uvijek obostrana. Slično kao što jedan dio zagrebačkog klera nije mogao prijeći preko toga da im je Rim za vrhovnog crkvenog poglavara nametnuo „onog s otoka“, a ne jednog od njih, tako se ni sam Bozanić, svjestan snažne podrške iz Vatikana, nije previše ni trudio steći njihovu naklonost.

Budući da Bozanić pripada onoj umjereno konzervativnoj struji u Crkvi u Hrvatskoj, Vatikan je njegovim forsiranjem pokušavao umanjiti snagu radikalne desne struje unutar hrvatskog klera koja je u više navrata prijetila preuzeti kontrolu nad Crkvom u Hrvatskoj, što i nije bilo najbolje prihvaćeno od Vatikana. Vatikanske odluke u posljednjih nekoliko godina samo su potvrdile pretpostavku da se Crkva želi u potpunosti distancirati od one opcije koja je posljednjih desetak godina potencirala i promovirala nacionalni katolicizam koji je nedvojbeno slutio na fundamentalizam, što je suprotno nauku Katoličke crkve koju trenutno predvodi papa Franjo.

Iako se Bozanić trudio slijediti upute iz Vatikana te odmaknuti Crkvu iz ralja rigidne desnice i marginalizirati u crkvenim redovima sve one koji podržavaju retrogradnu ideološku retoriku koju u nedostatku kvalitetnih političkih rješenja proizvodi taj dio domaće političke scene, pitanje je koliko je u tome bio uspješan. Njegov vjerojatno najsnažniji potez bila je smjena Ivana Miklenića s mjesta glavnog urednika Glasa Koncila, kojem je zamjerao zloupotrebu položaja i javno agitiranje za populiste s radikalne desnice. Budući da se Crkva ne bi trebala izravno uplitati u dnevnopolitička događanja, umjereniji crkveni krugovi su Miklenićeve kolumne smatrali štetnim za položaj Katoličke crkve u Hrvatskoj. Bozanić se nije zaustavio samo na tome te je u više navrata nedvosmisleno osudio ustaške zločine za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je primjerice njegov govor na molitveno-komemorativnom susretu povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta godine 2019. o osudi zločina i pokušaja uništavanja židovskog naroda mnoge iznenadio. Jedino je šteta što u dvadeset i pet godina svog mandata nije glasnije i odvažnije progovorio i o zločinima nad Srbima i Romima. Logično je i pretpostaviti da mnogi katolici nisu bili oduševljeni Bozanićevom nedvosmislenom osudom ustaškog režima. Jakov Sedlar, osporavani kazališni i filmski redatelj koji se bavi politički kontroverznim temama kao što su Bleiburg, Jasenovac, Pavelić i Stepinac, prije pet godina je u jednom svom intervjuu za Express izjavio „da hrvatska Crkva i hrvatski narod od Bozanića nisu imali velike koristi“. Ako se uzme u obzir da je Bozanić osnovao Hrvatsko katoličko sveučilište, restrukturirao i pročistio zagrebački Caritas, osnovao Nadbiskupski pastoralni institut te nakon brojnih skandala na Kaptolu reformirao financijski sustav i učinio ga transparentnijim i solidarnijim, Sedlar je daleko od istine.

S druge strane, Josip Bozanić je bio loš menadžer. Lako je nasjedao na ulizivanje i laskanje te je na ključne funkcije redovito postavljao nesposobne i nekompetentne klimoglavce. Okružio se lošim savjetnicima koji su ga katastrofalno savjetovali. U nekoliko delikatnih afera, koje su narušile povjerenje javnosti u cijelu Crkvu, pokazao se nespremnim i nesposobnim brže, odlučnije i odvažnije reagirati.

Na koncu moramo nažalost spomenuti i njegov poslovični strah od javnosti, medija i običnog naroda. Nemoguće je bilo primjerice vidjeti ga u neobaveznoj šetnji metropolom, gdje bi možda pokazao i svoje ljudsko lice. Da je Josip Bozanić samo malo više, otvorenije i ljudskije komunicirao s javnošću i vjernicima koje mu je Vatikan bio povjerio, uvjeren sam da bi sada Kutleša imao mnogo teži zadatak zamijeniti ga na čelu Zagrebačke nadbiskupije. Ovako to neće biti neki velik izazov.