Što su relikvije i zašto ih katolici štuju?

Relikvije svetaca kroz povijest su izazivale i divljenje i sumnju. Što one zapravo znače i kakvo mjesto zauzimaju u katoličkoj tradiciji?

Zašto je Crkva uopće počela sakupljati i čuvati relikvije?

Od samih početaka Crkve postojala je praksa štovanja relikvija. Tijelo je uvijek imalo dostojanstvo, i nakon smrti, jer vjerujemo u uskrsnuće mrtvih. Posebno su se čuvale relikvije onih koji su živjeli sveto. Već u 4. stoljeću carica Helena, majka cara Konstantina, donijela je iz Svete zemlje u Rim predmete povezane s Kristovom mukom, poput Svetih stuba i komada križa. Vjerovalo se da blizina svetaca pomaže vjernicima da se nadahnu njihovim primjerom i sami rastu u svetosti.

Ako su relikvije često dijelovi tijela svetaca, poput kosti ili srca, ne protivi li se to kršćanskom nauku o ukopu i uskrsnuću tijela?

To pitanje često izaziva rasprave. Crkva naglašava važnost cjelovitog ukopa i poštovanja ljudskih ostataka. Vjernicima se uvijek iznova ističe da nije dopušteno, primjerice, pepeo pokojnika držati u vazama ili nakitu. Kada je riječ o relikvijama svetaca, Crkva razumije da dio njihova tijela može biti poticaj na molitvu i znak svetosti. Relikvije nisu predmet sentimentalnosti, nego štovanja. One podsjećaju da smo tjelesna bića i da nas vidljivi znakovi mogu voditi k Bogu. U novije vrijeme cijelo tijelo sveca obično ostaje netaknuto, a relikvija može biti vlas kose ili komad odjeće, kao što je slučaj s blaženim Carlom Acutisom.

Često se kaže da katolici “obožavaju relikvije”. Je li to točno?

Ne. Katolici ne obožavaju relikvije, niti vjeruju da one same po sebi imaju moć. Za razliku od euharistije, gdje se klanjamo stvarnoj Kristovoj prisutnosti, kod relikvija govorimo o štovanju, odnosno veneraciji. To znači da pred relikvijom iskazujemo poštovanje i molimo zagovor sveca kod Boga. Relikvija nas podsjeća na sveca i potiče da vjerujemo da on, u Božjoj prisutnosti, može posredovati za nas. Dakle, razlikujemo klanjanje Bogu od štovanja svetaca i njihovih relikvija.

Što znače relikvije prve, druge i treće klase?

Relikvije prve klase su dijelovi tijela sveca, primjerice kosti, kosa ili krv. One se obično čuvaju s posebnim poštovanjem i ugrađuju u oltare prilikom posvete crkve.
Relikvije druge klase su predmeti koje je svetac koristio u svom životu i vjeri, poput odjeće ili liturgijskih predmeta.
Relikvije treće klase su predmeti koji su dotaknuli relikviju prve klase, primjerice komad tkanine.

Sve relikvije smatraju se svetima, no prva klasa ima posebno značenje jer nas fizički povezuje sa svecem. Važno je shvatiti da snaga ne dolazi od predmeta, nego od zagovora svetaca. Materijalni znakovi samo pomažu vjernicima da se lakše usmjere na molitvu.

Kako Crkva potvrđuje autentičnost relikvija?

Autentične relikvije imaju dokumentaciju i pečat. Svaka relikvija namijenjena javnom štovanju treba imati vjerodostojne isprave. Ako relikvija nema potrebne oznake ili dokumente, ne smije se stavljati na štovanje jer se ne može jamčiti da je izvorna. Crkva na to gleda vrlo ozbiljno jer se radi o svetim stvarima.

Jesu li vjernici obvezni vjerovati u relikvije?

Vjerovanje u relikvije nije obvezno kao vjera u Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji. No štovanje relikvija proizlazi iz vjere u zajedništvo svetih – uvjerenja da su sveci živi u Bogu i da nas zagovaraju. Relikvije su vidljivi znak tog zajedništva i pomoć u osobnoj vjeri.

Crkveno pravo zabranjuje prodaju relikvija. Što znači kada se govori o njihovu “otuđenju”?

Prodaja relikvija strogo je zabranjena. Otuđenje znači prijenos relikvije s jednog mjesta na drugo, primjerice kada se nova crkva posvećuje i u oltar treba staviti relikvija. Nerijetko vjernici ili obitelji pronađu relikviju među stvarima pokojnih i predaju je crkvi kako bi bila sigurno čuvana. U tim slučajevima relikvije se ne prodaju, nego predaju na čuvanje i štovanje.