“Stara misa” nakon Franje: što poručuje Rocheov dokument iz Vatikana

Na konzistoriju su kardinali željeli raspravljati o hitnijim temama od liturgije. Ipak, u javnost je dospio raspravni dokument kardinala Arthura Rochea, prefekta Dikasterija za bogoštovlje, koji ocrtava smjer u liturgijskom sporu: u osnovi Franjin. Ostaje pitanje: je li to ujedno i smjer Lava XIV.?

Liturgija i reforma gotovo uvijek izazivaju prijepore. Zato ne čudi da su pristaše predkoncilske liturgije dokument brzo raširile, analizirale i skandalizirale. No u usporedbi s ranijim nastupima, Rocheov je ton ovaj put blaži. Nema novih pooštravanja, ali je jasna teološka podloga postojećih ograničenja uvedenih nakon Traditionis custodes (2021.), koje je prostor za “staru misu” već snažno suzilo, a kasnije tumačenje dikasterija dodatno stisnulo.

Roche ustraje na liniji pape Franje: rimski obred mise ne sastoji se od “redovitog” i “izvanrednog” oblika kako je to Benedikt XVI. formulirao 2007. u Summorum Pontificum. Franjo je, naprotiv, postavio načelo da su poslijekoncilske liturgijske knjige (Pavao VI. i Ivan Pavao II.) jedini izraz lex orandi rimskog obreda. Time je nekadašnji model suživota zamijenjen normom i iznimkom koja se tek tolerira.

Nije stvar estetike

Franjo je pritom polazio od toga da sklonost “staroj misi” često prati i odbacivanje koncilskog učiteljstva. Zato nije išao putem integracije, nego rezom: autoritetom vrhovnog pastira htio je jasno odrediti gdje stoji Crkva. Učinak je, međutim, ostao neujednačen. Neki su poteze doživjeli kao nužno uvođenje reda, drugi kao dodatno produbljivanje “liturgijskih rovova”.

Pontifikat Lava XIV. započeo je znakovima smirivanja. To se odnosi na širu crkvenu situaciju, ali i na stil upravljanja: obnovljeni su neki praktičniji modeli u Rimu, a kao ključni savjetodavni format ponovno dobiva na težini izvanredni konzistorij. U tom kontekstu i činjenica da se liturgija pojavila kao predložena tema djeluje kao signal. No zasad je teško zaključiti gdje Lav stoji.

Postoje glasine da je ranije povremeno slavio prema misnim knjigama iz 1962. Kao znak se tumačilo i to što je krajem 2025. u bazilici sv. Petra ponovno dopušteno slavlje predkoncilske liturgije, i to pod predsjedanjem kardinala Raymonda Burkea. Istodobno Roche ostaje na čelu dikasterija. Iako je navršio 75 godina (dob u kojoj se nudi ostavka), čini se da može dovršiti redoviti petogodišnji mandat, koji mu istječe u svibnju.

Povijest liturgije, ne “misa izvan vremena”

U dokumentu Roche liturgiju prikazuje kao povijesni razvoj: od ranih kršćanskih izvora preko Tridentskog koncila do Drugog vatikanskog koncila. Time se suprotstavlja ahistorijskom pristupu koji predkoncilsku liturgiju želi predstaviti kao “misu svih vremena”, otrgnutu od povijesti.

Za temu jedinstva poseže i za Pijem V. i bulom Quo primum (1570.). Traditionalisti je rado citiraju zbog tvrdnji o “nepromjenjivosti” tridentinskog misala, no Roche izdvaja drugi naglasak: prikladno je da u Crkvi postoji jedan način psalmopjevanja i jedan obred slavljenja mise, argument koji se lako uklapa u Franjinu logiku jedinstva.

Roche zatim razvija dinamičan pojam tradicije, pozivajući se i na Benedikta XVI.: tradicija nije puko čuvanje “stvari i riječi”, nego “živi tok” i “organska kontinuitet”. Zato, tvrdi, koncilska konstitucija želi istodobno čuvati “zdravu predaju” i otvoriti vrata “legitimnom napretku”. Bez napretka tradicija se pretvara u zbir mrtvih stvari; bez zdrave tradicije napredak postaje patološka glad za novim.

Probleme u poslijereformskoj liturgijskoj praksi Roche ne veže uz reformirani oblik, nego uz manjak liturgijske kompetencije i lošu provedbu, oslanjajući se na Franjin tekst Desiderio desideravi. Drugim riječima: ako liturgija “ne štima”, rješenje nije povratak predkoncilskim oblicima, nego ozbiljnija liturgijska formacija i bolja praksa.

Na kraju Roche kaže da je daljnje korištenje predreformskih misnih knjiga nakon 1970. tek “ustupak”, koji se ne smije shvatiti kao promicanje. Programatski zaključuje: “Jedinstvo Crkve ne postiže se zamrzavanjem podjele”, citirajući Franjino upozorenje da se liturgijsko pitanje tiče same ekleziologije.

Što dalje?

Ono što je u Rocheovu dokumentu “kontroverzno” ponajprije je činjenica da dosljedno nastavlja Franjinu liniju, ali u pomirljivijem tonu i bez novih mjera. Kako kardinali na to gledaju, ostalo je nepoznato, tim više što liturgiju na konzistoriju nisu izabrali kao temu rasprave. To može upućivati da je, unatoč buci, riječ o temi koja pogađa manjinu vjernika i da biskupi imaju prečih problema.

Ipak, tema ostaje otvorena. Samo to što ju je Lav XIV. uopće predložio kao opciju pokazuje da mu nije svejedno. U lipnju bi se o tome trebalo raspravljati na sljedećem izvanrednom konzistoriju. Prvi jasniji signal mogao bi doći i kroz kadrovske odluke: hoće li Rocheu biti produljen mandat ili će doći novi liturgijski prefekt, čiji će se profil neizbježno čitati kroz pitanje “stare mise”.