Kad Crkva šuti, zlostavljač pobjeđuje

Zaboravljeni mladi Romi iz Kuršanca ne traže milostinju – traže pravdu.

Ovaj tjedan je objavljena vijest koja ima sve elemente farse, tragedije i institucionalnog posrnuća. Župnik iz Hrašćine – trenutačno u istražnom pritvoru – mjesecima je odlazio u romsko naselje Kuršanec Lug, gdje je, kako se sumnja, maloljetnicima i mladićima plaćao za seksualne usluge. Ironično, razotkrio se sam – prijavivši trojicu mladića zbog razbojništva, jer su mu ukrali novac i mobitel. Upravo taj mobitel, pretpostavlja se, sadrži ključne dokaze. Mladići su tijekom ispitivanja izjavili da ih je sustavno „vabio“ i plaćao za seksualne radnje. Dok protiv njih ide prijava za razbojništvo, njega se tereti za znatno teže djelo – spolno iskorištavanje maloljetnika.

Kako netko tko propovijeda čednost i milosrđe, među siromašnima traži ne one kojima će služiti, nego one koje može iskvariti? Odgovor je jednostavan, ali bolan: zato što mu se može. Ne izravno, ali prešutno – godinama, desetljećima.

U zatvorenoj strukturi šutnja je znak lojalnosti, a istina subverzija.

Papa Franjo izvor problema vidi u klerikalizmu – sustavu koji više štiti obraz reverende nego dušu djeteta. U takvom sustavu, zlostavljač nije iznimka nego posljedica – netko tko se više boji javnosti nego onoga u čije se ime zaklinje.

I dok biskupije šalju izjave o „vjernosti Evanđelju“ i „povjerenju u pravosuđe“, ono što izostaje jest preuzimanje odgovornosti. Tko će prozvati odgojitelje koji su takve ljude predlagali za ređenje? Što je s biskupima koji su znali? Krivnje nema jer je toliko podijeljena da se nitko ne osjeća osobno krivim. A oni rijetki unutar Crkve koji se usude govoriti – ušutkani su ili marginalizirani. Kritika se i dalje doživljava kao nelojalnost, a propitivanje kao napad.

Kao da je opasniji onaj tko piše o pedofiliji nego onaj koji je počini.

Svako malo se nađe neki biskup koji žali zbog navodno „nepravednog tretmana Crkve u medijima“. Zaboravlja se da bez medija, Crkva nikada ne bi priznala što se dogodilo. Ne bi bilo procesa, politike nulte tolerancije, ni zaklinjanja u transparentnost. Sve bi ostalo ispod tepiha, uz pokoju molitvu i transfer zlostavljača u drugu župu – daleko od znatiželjnih pogleda, ali blizu nove djece.

I tako živimo u paralelnim svjetovima. U jednom su oni koji u pedofiliji vide priliku za obračun s Crkvom. U drugom, opasnijem, žive tisuće „pobožnih ovčica“ koje uporno odbijaju vjerovati da vuk može nositi janjeću kožu. A takvih, nažalost, nije bilo malo.

Žrtve ponovno padaju u drugi ili treći plan.

Zaboravljeni mladi Romi sada nose i teret još jednog lošeg iskustva kojeg nisu birali. Neće im pomoći ni novac, ni priopćenja, ni rutinsko „suosjećanje“. Pomoći im može samo društvo koje će bez uvijanja stati na njihovu stranu – bez relativizacije, bez prenemaganja, bez teoloških akrobacija.

Papa Franjo je pozvao Crkvu da ide na periferije. Po tretmanu u javnosti, Kuršanec to jest. Tamo bi Crkva doista trebala biti prisutna. I to ne kao predator, nego kao netko tko će služiti i prati noge, a ne prljati duše.

Večernji list (4. 5. 2025)