92-godišnji svećenik: Volio bih da sam postao otac
Tockazarez.hr
13.11.2025
katholisch.de
Sigisbert Schwind zaređen je za svećenika biskupije Rottenburg-Stuttgart 1958. godine, zajedno s još 35 kandidata. Tada je vjerovao da će celibat jednog dana postati dobrovoljan. Nakon desetljeća pastoralnog rada danas ima jasan stav o tome.
„Volio bih da sam postao otac“, priznaje Sigisbert Schwind. No kao katolički svećenik, vezan obveznim celibatom, to nije mogao ostvariti. Više od četrdeset godina služio je kao župnik u biskupiji Rottenburg-Stuttgart. Kada danas pogleda unatrag, ne žali što nije imao vlastitu obitelj. Njegova su obitelj bili ljudi u župama u kojima je djelovao i, prije svega, njegova sestra Edeltraud.
Edeltraud je napustila karijeru medicinsko-tehničke asistentice kako bi s njim živjela u župnom dvoru, kuhajući i brinući se za kućanstvo. „Uvijek sam joj bio neizmjerno zahvalan“, kaže Schwind. „Izvrsno smo se razumjeli.“ Bila je duboko pobožna: svake večeri molila je s njim kompletu, radnim je danom redovito išla na misu, a u župi je bila lektorica, izvanredna djeliteljica pričesti i donosila sakramente bolesnicima. „Uvijek bi mi iskreno rekla ako bih u propovijedi ili na misi govorio nejasno“, prisjeća se. Prije sedam godina njegova je sestra preminula u 91. godini. „A ja još uvijek imam priliku živjeti“, dodaje tiho.
Danas Schwind živi u Rottenburgu na rijeci Neckar, gradu u kojem je odrastao. Rođen je 1932. kao najmlađe od troje djece. Na krštenju se, prema obiteljskom predanju, toliko smijao da je kuma rekla kako će jednog dana postati svećenik. „Bila je u pravu“, kaže sa smiješkom 92-godišnjak. Njegovi su roditelji bili duboko religiozni. Majka je svakoga dana išla na misu i, uvjeren je, „molila za mene i time mi pomogla da postanem svećenik“. U obitelji je bilo više osoba vezanih uz Crkvu: otac je bio član župnog vijeća, jedan ujak svećenik, a nekoliko rođaka pripadnici redovničkih zajednica.
Kao mladi ministrant Schwind je služio biskupu Joannesu Baptisti Sprollu, koji se tijekom Drugog svjetskog rata otvoreno suprotstavljao nacizmu i zbog toga bio progonjen. „Još kao dijete divio sam se njegovoj hrabrosti“, kaže Schwind, koji se danas zalaže za njegovu beatifikaciju. Već je tada znao da želi biti svećenik. Aktivno je sudjelovao u katoličkom pokretu Quickborn, maturirao u Rottweilu te studirao teologiju u Tübingenu i Münchenu. Kao student pridružio se skupini koja je proučavala liturgijske i teološke spise Romana Guardinija te zajednici nadahnutoj oratorijanskom duhovnošću, koja je već 1955. slavila misu na njemačkom jeziku, mnogo prije nego što je to postalo uobičajeno nakon Drugog vatikanskog koncila.
Godine 1958. zaređen je u katedrali svetog Martina u Rottenburgu. „Bilo nas je trideset i šestorica novih svećenika“, prisjeća se s ponosom. On i njegovi kolege tada su se nadali da će celibat jednoga dana postati dobrovoljan i da će im biti dopušteno stupiti u brak. Danas je uvjeren da dobar obiteljski čovjek može biti i dobar svećenik. „To dvoje ide zajedno.“ U Göppingenu je upoznao dvojicu sirijsko-pravoslavnih svećenika, od kojih je jedan imao petero, a drugi osmero djece. „Njihove su crkve bile pune obitelji i djece“, kaže.
Tijekom svećeničke službe Schwind je obnašao različite zadaće: bio je tajnik biskupa, župnik i dekan u nekoliko gradova. Sudjelovao je u izgradnji crkava, vrtića i pastoralnih centara te pratio brojne generacije djece kroz vjeronauk i pripravu za prvu pričest. Za svoj je rad odlikovan gradskim medaljama Esslingena, Göppingena i Rottenburga.
Kao umirovljeni svećenik organizira godišnje susrete generacije ređenika kojoj pripada; danas ih je ostalo samo devet. Četvorica su u međuvremenu napustila službu, sklopila brak i zasnovala obitelji, ali i dalje su dobrodošli na okupljanja, gdje s ostalima dijele svoja iskustva. Schwind i dalje rado vrši pastoralnu službu. Svakoga dana služi misu u jednoj od župa u Rottenburgu i u dvama domovima za starije osobe. „Vjernici su mi rekli da osjete radost kad me vide kako s ministrantima ulazim u crkvu“, kaže sa smijehom. Istodobno ga boli što su crkve danas mnogo praznije nego nekoć. Smatra da su tomu pridonijeli izostanak reformi i skandali koji su potresli Crkvu. „To me jako pogodilo“, priznaje. Zato mu je važno da se osigura stvarna odgovornost i pravedna odšteta za žrtve zlostavljanja.
Schwind se nada i da će Crkva jednoga dana dopustiti ređenje žena za đakonat. Uvjeren je da mnoge pastoralne suradnice propovijedaju bolje od pojedinih svećenika. Još je 1970-ih ishodio posebnu dozvolu da njegov župni vijećnik, profesor vjeronauka, smije propovijedati na misi. Podupire i koncept viri probati – ređenje sposobnih, oženjenih muškaraca za svećeničku službu. „Nekad sam bio za celibat, danas više nisam“, kaže otvoreno. „Mnogo sam naučio promatrajući usamljenost nekih mladih svećenika. Svaki bi svećenik trebao sam odlučiti želi li se oženiti ili ne.“
Unatoč godinama, Schwind živi disciplinirano: svakodnevna molitva, slavlje mise, vožnja bicikla i redovita tjelesna aktivnost održavaju ga vitalnim. „Ako Bog želi da nastavim raditi, neka me održi zdravim“, kaže s blagim osmijehom. A na rastanku, uz vedar pozdrav, dodaje samo: „Doviđenja!“