Socijalni nauk Crkve i komunitarizam: što (ni)je zajedničko?

Mnogi vjernici teško se snalaze u složenosti socijalnog nauka Crkve. Pitaju se je li riječ o trećem putu između kapitalizma i komunizma, o političkom programu, alternativnoj društvenoj teoriji ili nečem posve drukčijem. Patrick Riordan SJ u ovom tekstu razjašnjava što socijalni nauk Crkve nije.

U javnom se govoru pojam zajednice sve češće povezuje s tzv. komunitarizmom. No, kao što nije svaki govor o “socijalnom” istodobno socijalistički, tako ni pozivanje na zajednicu ne znači nužno prianjanje uz komunitarističku ideologiju. To vrijedi i za socijalni nauk Crkve, koji snažno naglašava i dostojanstvo pojedinca i društvenu narav čovjeka.

Crkveni dokumenti često govore o različitim oblicima zajednice, poput obitelji, kršćanske zajednice, građanskog društva, političke ili međunarodne zajednice. Ipak, nigdje ne koriste izraz komunitaristički kao opis vlastitog nauka.

Neki autori, primjerice Michael McGrath, pokušavaju socijalni nauk Crkve prikazati kao vrstu komunitarizma koji se suprotstavlja i liberalnom individualizmu i kolektivizmu. Prema takvom tumačenju, pojmovi poput slobode, jednakosti, ljudskih prava i socijalne pravde dobivaju posebno značenje unutar jedne zajedničke moralne vizije.

Ključno pitanje glasi: što se točno podrazumijeva pod pojmom komunitarizam? Tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća vođena je intenzivna rasprava između liberala i komunitarista. Komunitarizam je tada bio krovni naziv za razne filozofske kritike liberalne misli, osobito onih koje su odbacivale ideju autonomnog pojedinca neovisnog o društvu, zanemarivanje zajedničkih dobara ili težnju prema političkoj neutralnosti. No ti autori nisu tvorili jedinstvenu školu mišljenja.

Kasnije se komunitarizam počeo koristiti i za političke pokrete koji žele oblikovati državu utemeljenu na zajedničkim vrijednostima. Takve ideje prisutne su u različitim kontekstima, od konzervativnih krugova u SAD-u do političkih režima poput Orbánove Mađarske ili Islamske Republike Iran. Kritičari upozoravaju da takav pristup može voditi u društveni konformizam, autoritarnost i patrijarhalne obrasce.

Alasdaira MacIntyrea često se povezivalo s komunitarizmom zbog njegove kritike liberalizma i naglaska na tradiciji. No on je uporno odbijao tu etiketu. Po njegovu mišljenju, prava dilema ne leži između pojedinca i zajednice, nego između dviju vizija države: jedne koja počiva na pristanku pojedinaca i druge koja se oslanja na unaprijed zadanu zajednicu. Odbacio je i jednu i drugu.

S vremenom su te rasprave izgubile na intenzitetu. Mnoge kritike liberalizma pokazale su se nepreciznima ili preopćenitima. Unatoč tome, pojam komunitarizam i dalje kruži, premda više kao ostatak starih ideoloških sukoba. No teško da može poslužiti kao korisna oznaka za stav Crkve.

Socijalni nauk Crkve ne ulazi u filozofske obračune s liberalizmom niti preuzima neku političku ideologiju. On izražava vlastito viđenje čovjeka i društva, koje se u nekim točkama može približiti suvremenom govoru o ljudskim pravima, ali ne pripada ni jednom svjetonazorskom taboru. Papa Benedikt XVI. je u više navrata, među ostalim pred Ujedinjenim narodima, britanskim parlamentom i njemačkim Bundestagom, naglašavao dostojanstvo ljudske osobe kao temelj susreta između Crkve i suvremenog svijeta.

Drugi vatikanski sabor jasno je odbacio svaku ambiciju da Crkva koristi državni aparat kako bi nametala istinu. Time je otvoreno novo poglavlje u odnosu između vjere i politike.

Stoga je preciznije reći da socijalni nauk Crkve ustraje na ravnoteži između dviju istina: s jedne strane brani dostojanstvo osobe pred kolektivističkim redukcionizmima, a s druge strane brani društvenu narav čovjeka pred pretjeranom autonomijom izoliranog pojedinca. Te se istine najbolje komuniciraju bez nejasne i ideološki opterećene oznake komunitarizam.