Stepinac, svetost i rovovi

Umjesto da bude trenutak crkvenog jedinstva i zahvalnosti, pitanje Stepinčeve kanonizacije u hrvatskoj javnosti postalo je sredstvo političke mobilizacije, ideološkog svrstavanja i emocionalnog ucjenjivanja. Njegova svetost sve se manje mjeri evanđeoskim svjedočanstvom, a sve više potrebom za simboličkom pobjedom nad poviješću.

Otkako se kardinal Prevost pojavio na famoznom prozoru i predstavio Crkvi i svijetu kao papa Leon XIV., u jednom dijelu naše javnosti ne prestaje odzvanjati ono iritantno, gotovo refleksno pitanje: “A što kaže o Stepincu?” Kao da se njegov autoritet kod nas više ne mjeri njegovim svjedočenjem vjere, vizijom Crkve ili osjetljivošću na globalne krize, već isključivo njegovim stavom prema jednoj, povijesno i politički opterećenoj, hrvatskoj figuri. Ta bizarna fiksacija nije nova, ali u eri izraženih tenzija između Vatikana i „vjernog puka“ u Hrvata, dobiva novu dimenziju.

Kanonizacija već beatificiranog Stepinca – čovjeka kompleksnog povijesnog konteksta i mučeničkog profila – nikada nije bila, niti smije biti, isključivo hrvatsko pitanje nego pitanje Crkve. I dok se Rim trudi postupati odgovorno, promišljeno i univerzalno, domaća politička i medijska mašinerija Stepinca koristi kao simbol otpora, dokaz identiteta, pa čak sredstvo obračuna. Njegovo ime više ne evocira tišinu molitve i snagu mučeništva, nego zaziva nacionalnu uzbunu, crkveni populizam i medijsko bubnjanje. Budimo otvoreni, Stepinca se politički instrumentalizira upravo zato što je njegova svetost sporna Srpskoj pravoslavnoj crkvi i dijelu srpske politike. I to je, čini se, jedini razlog zbog kojeg danas mora postati svet. Njegova bi svetost trebala poslužiti kao konačna moralna pobjeda nad „drugima“, kao odgođena presuda Jugoslaviji, komunizmu i svima koji su bili „na krivoj strani povijesti“. Ali u tom obratu Stepinac prestaje biti svjedok Evanđelja i postaje oružje u rukama nacije koja još uvijek traži potvrdu vlastite nevinosti kroz nečiju osudu. On više ne pripada Crkvi nego mentalitetu rovova.

Pri tom se rijetko postavlja ono neugodno, ali ključno pitanje: bi li Stepinac danas imao ovakav mitski status da se – umjesto Titu i komunizmu – odlučnije, javnije i radikalnije suprotstavio ustaškom režimu i Anti Paveliću pa nastradao? Bi li ga isti ti krugovi slavili kao junaka ili bi ga prešutno proglasili izdajnikom naroda kao i sve katoličke svećenike koji su se borili protiv fašizma u Hrvatskoj? Upravo to pitanje razotkriva pravi motiv zašto Stepinac mora (!) postati svet: zato što je njegova priča zgodno uklopiva u nacionalnu mitologiju. Hrvatska, usput rečeno, već ima tri sveca: Marka Križevčanina, Nikolu Tavelića i Leopolda Mandića. No oni, za razliku od Stepinca, nemaju politički kapital. Njihova svetost je tiha, univerzalna, lišena konflikta i zbog toga nebitna onima koji je ne mogu ideološki iskoristiti.

Stepinac je već beatificiran. Crkva ga je prepoznala kao svjedoka vjere. Njegova eventualna kanonizacija trebala bi biti trenutak jedinstva i zahvale Crkve, a ne novi povod za polarizaciju ili političke pritiske. Teško se oteti dojmu da oni koji najglasnije viču oko Stepinca i Rima, često upravo svojim tonom, retorikom i motivima čine najviše protiv te iste kanonizacije. Jer svetost nije nacionalna presuda nego nedvosmislena potvrda jedne tihe vjernosti.

Večernji list (18.05.2025)