Što ostaje kad se pogase sva svjetla?

Dok se pale blagdanska svjetla, evanđelje prve nedjelje došašća trese našu sigurnost i podsjeća da Krist dolazi usred naših osobnih lomova.

Kada sam pogledao današnje evanđelje, prva misao bila je: „Kako zastrašujuć početak Adventa!“ Umjesto romantičnih jaslica i debeljuškastih anđelčića, pred nama su potresi, poplave i kraj svijeta. U vremenu u kojem nas svakodnevno zasipaju snimke ratova, razorene kuće, izbjegličke kolone i ljudska nesreća, lako se zapitati: treba li nam još i ovo? Gdje je tu “radosna vijest”?

Advent bez kiča i iluzija

Možda upravo u tome što evanđelje odbija našu želju za ugodnom, bezopasnom verzijom vjere. Ne dopušta nam da došašće svedemo na lampice, kolače i blagdanski kič, već nas podsjeća da je dolazak Sina Čovječjega stvar života i smrti. Apokaliptične slike govore: ovakav svijet, sa svojom nepravdom, nasiljem i poniženjima, nije i ne smije biti „normalno stanje“. Nešto se mora promijeniti. Nešto se mora srušiti da bi Božja vladavina, koja podiže a ne gazi, mogla doći do izražaja.

Kad je Matej pisao evanđelje, Jeruzalem je već bio sravnjen sa zemljom. Ruševine, spaljene ulice i slomljeni ljudi nisu bili teološka metafora, nego stvarnost. Nama danas ne trebaju ni povijesne knjige da bismo razumjeli o čemu govori: dovoljno je otvoriti vijesti. A ipak, nisu potrebne ni ratne slike da bi netko doživio svoj „kraj svijeta“. To se dogodi kada izgubiš voljenu osobu, kada čuješ dijagnozu koja ti razbije planove, kada ostaneš bez posla, braka, sigurnosti. Ponekad je dovoljno jedan poziv ili jedna poruka da se sve raspadne.

Evanđelje sve to vidi kao pozornicu za jedan dublji susret: dolazak Sina Čovječjega. Crkva u Vjerovanju i danas moli da će Krist „doći suditi žive i mrtve“. Ipak, današnji odlomak ne naglašava sud, nego budnost. „Bdijte dakle“, kaže Isus, „jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.“ Dolazi „kao kradljivac u noći“. Nema tu puno prostora za slatkorječive propovijedi. Poruka je ozbiljna.

Kroz povijest su mnogi pokušavali izračunati kada će Krist doći: u vrijeme ratova, bolesti, okruglih obljetnica. Računale su se godine, čitale „šifre“ iz Biblije, tražili znakovi. No evanđelje namjerno prekida tu znatiželju. Ne nudi kalendar. Nudi nam jednu rečenicu: „Sin Čovječji dolazi u čas koji i ne slutite“ (Mt 24,44).

Krist u našim osobnim lomovima

Možda nam danas pomaže da to prevedemo na jednostavniji jezik: kraj svijeta i Kristov dolazak događaju se u trenutku naše smrti. U času koji ne možemo isplanirati ni staviti u kalendar. On jednostavno dođe. A vjera Crkve kaže: u tom času ne dolazi hladni, bezlični sudac, nego Sin Čovječji, Bog koji je u Isusu iskusio strah, napuštenost, izdaju, bol i smrt. Netko tko zna koliko je teško biti čovjek. Ako je tako, onda kraj nije prvenstveno trenutak u kojem se zbrajaju naši neuspjesi, nego susret s Onim koji nas razumije bolje nego mi sami sebe.

To ne briše ozbiljnost opomene. Slike anđela koji okupljaju izabrane možemo čitati i ovako: nismo broj, nismo višak, nismo potrošna roba. Netko nas zove imenom i sabire nas iz rasutosti. U času koji ne znamo, susrećemo Boga čije je temeljno lice milosrđe i oprost, a ne osuda.

Budnost usred potresa i ratova

U tom svjetlu „Budite spremni“ dobiva vrlo konkretnu boju. Ne radi se o tome da živimo u grču i skupljamo „bodove“ kako bismo prošli na ispitu. Radi se o tome da ne postanemo stranci vlastitog života. Da ne trošimo dane na ono što ne hrani dušu. Da ne oguglamo na tuđu bol. Da ne vežemo svoj identitet isključivo uz ono što je lomljivo: uspjeh, status, dojam koji ostavljamo na druge.

Advent nas zato ne poziva na bijeg od stvarnosti, nego na trijeznu budnost usred nje. Dok se pale lampice i vrte božićne pjesme, evanđelje nam postavlja neugodno, ali nužno pitanje: što ostaje kad se sve dekoracije ugase? Kakvi ljudi polako postajemo? Budni ili uspavani? Živi ili samo funkcionalni?

Možda nam se današnji evanđeoski tekst čini grubim za početak došašća. Radije bismo nešto „nježnije“. Ali možda je upravo ovo lice Božjeg milosrđa: ne ostavlja nas u samoobmani. Ne govori: „Sve je u redu, ne diraj ništa“, nego: „Život je dragocjen, nemoj ga prespavati.“

Advent je vrijeme u kojem Crkva ponovno uči izgovarati jednostavnu, ali zahtjevnu rečenicu: Krist dolazi. Ne samo jednom davno i ne samo „na kraju svijeta“, nego i danas, u našoj svakodnevici i u našim osobnim slomovima. Živjeti budno znači živjeti tako da te taj dolazak ne zatekne kao stranca vlastitog života.