Svećenici pod pritiskom: rast depresije, izgaranja i osjećaja besmisla

Sve više terapeuta primjećuje da se osobe u svećeničkoj službi, neovisno o denominaciji, osjećaju iscrpljeno, preopterećeno i izgubljeno.

Očekivanja od svećenika i pastoralnih djelatnika znatno su porasla: danas su, prije svega, menadžeri župnih zajednica, a tek potom duhovni pratitelji.

“Situacija postaje sve dramatičnija”, upozorava Christoph Schmitz, svećenik i voditelj dušobrižništva za pastoralno osoblje u biskupiji Rottenburg-Stuttgart. Sve češće se susreće sa slučajevima sindroma izgaranja, depresije, pa i srčanih ili moždanih udara, ponekad i kod mlađih kolega. Za Schmitza to jasno ukazuje na sustavno preopterećenje.

A prema njegovim riječima, najgore tek dolazi: “Do 2030. imat ćemo 25% manje svećenika i pastoralnog osoblja, a do 2040. taj pad mogao bi doseći i 50%.” Uzroci su višestruki: masovni odlasci iz Crkve, pad prihoda od crkvenog poreza, radikalne mjere štednje, proširenje župnih teritorija i manjak novih zvanja.

Više administracije, manje dušobrižništva

Zbog sve izraženijih strukturnih promjena, mijenja se i slika svećeničke službe. Iako su obrazovani da budu pastiri i duhovni voditelji, mnogi današnji svećenici najveći dio vremena provode u administraciji i organizaciji. “Svećenik sve više postaje upravitelj, dok duhovna dimenzija blijedi u pozadini”, upozorava Eckehard Möller, predsjednik Udruge evangeličkih svećenika i svećenica.

Möller ističe i emocionalnu težinu gubitka članova: “Za neke su istupi iz Crkve osobna rana. Teško je pomiriti se s time da ljudi odlaze, iako dajete sve od sebe.” Taj osjećaj uzaludnosti duboko nagriza unutarnju motivaciju. Ključnu razliku, kaže, čine oni koji znaju delegirati zadatke, graditi mreže i timski dijeliti odgovornost.

Nove generacije traže drugačiju dinamiku

Dagmar Kreitzscheck primjećuje da su mlađi svećenici skloniji timskom radu i podjeli službi: dok se jedna osoba bavi dušobrižništvom, druga preuzima administraciju, a treća vjeronauk. Kreitzscheck vodi kuću Respiratio u bavarskom Schwanbergu, u blizini benediktinskog samostana Schwarzach i centra Recollectio, koji pruža podršku crkvenim djelatnicima u krizi.

Dva tima još uvijek razmjenjuju iskustva, ali ne zadugo. Respiratio će biti zatvoren krajem lipnja 2026.

Sindrom izgaranja i unutarnja otpornost

Kreitzscheck također uočava porast depresije i sindroma izgaranja među svećenicima, ali ističe da brojke nisu nužno više nego u općoj populaciji. No, jasno je da strukturne promjene, manjak osoblja i nesigurna vizija budućnosti dodatno pojačavaju pritisak.

Pritom ključnu ulogu igra osobna otpornost. Posebno su ugroženi oni koji ne znaju postaviti granice. Oni koji razvijaju emocionalnu inteligenciju, empatiju, ne samo prema drugima, nego i prema sebi, rjeđe ulaze u spiralu preopterećenja.

Guido Depenbrock, voditelj programa Inspiratio u samostanu Barsinghausen kod Hannovera, upozorava da ni Crkva ne može izbjeći vlastitu odgovornost:

“Nedostaje jasna vizija kamo Crkva želi ići. Mnogi osjećaju nesigurnost, čak i egzistencijalnu. Neki se pitaju: hoće li Bog uopće igrati ulogu u društvu za deset godina?”

U samostanu Barsinghausen svećenici u krizi mogu dobiti šestotjedni predah: uključuje razgovore, duhovno vodstvo, tjelesne i sportske aktivnosti.

Manje raditi, više vjerovati

Kako se nositi s pritiskom? Za Schmitza je rješenje jednostavno, ali ne i lako: prihvatiti procese promjene, duhovno se učvrstiti, prorijediti očekivanja i usuditi se ostaviti praznine.

“Onaj tko nauči biti svjestan sadašnjeg trenutka, lakše podnosi neizvjesnost, a možda i konačno diše.”