Sveta Mala Terezija iz Lisieuxa: paradoks svetosti u krhkosti

Nazivala se „Terezija od Djeteta Isusa“ i ušla u povijest kao „Mala Terezija“.

Na prvi pogled to zvuči kao umanjivanje, gotovo poput fusnote uz slavnu Tereziju iz Avile. No upravo u toj malenosti krije se njezina moć: nije gradila katedrale misli, nego mostove povjerenja u jednostavnim gestama svakodnevnice.

Rođena je 2. siječnja 1873. u Alençonu u Normandiji, kao najmlađa od devetero djece. Majka joj je umrla kad je imala četiri godine. Otac Louis i majka Zélie Martin kasnije su oboje proglašeni svetima. To Tereziju čini jedinom crkvenom naučiteljicom čiji su roditelji također uzdignuti na oltar. Nakon majčine smrti obitelj se preselila u Lisieux, gdje je već s četrnaest godina izrazila želju za karmelskim životom. Godinu dana poslije, nakon osobnog razgovora s papom Leonom XIII. u Rimu, njezina je molba uslišena i 1888. stupila je u karmel u Lisieuxu.

Željela je svetost, a dočekale su je sestre koje je nisu razumjele i poglavarica koja ju je često ponižavala. Ipak, Terezija je otkrila svoj „mali put“, put povjerenja i ljubavi, u kojem i najmanja gesta, osmijeh, pažnja ili tiha molitva, postaje mjesto susreta s Bogom.

Ali taj put nije bio bez tame. Terezija je osjetila Božju šutnju, proživljavala noći sumnje, panike i duboke osjete napuštenosti. Njezini zapisi otkrivaju vjeru koja nije trijumfalna, nego ranjena i ustrajna. U vlastitim lomovima prepoznavala je odjek Isusova krika na križu.

Autobiografski spis „Povijest jedne duše“, napisan na traženje poglavarice, ubrzo je osvojio milijune vjernika. To nije idealizirana legenda o pobožnoj redovnici, nego svjedočanstvo da svetost ne briše ljudsku krhkost, nego da upravo iz nje može izrasti.

Papa Pio XI. proglasio ju je svetom 1925., a već 1927. zaštitnicom svjetskih misija, iako nikada nije napustila klauzuru. Godine 1997. Ivan Pavao II. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom, trećom ženom u povijesti nakon Katarine Sijenske i Terezije iz Avile.

Njezin „mali put“ nadahnuo je Majku Tereziju iz Kalkute, ali i Edith Stein, karmelićanku ubijenu u Auschwitzu. Kao da Terezija u svojoj ranjivosti ostaje suputnica svima koji Boga traže u tami.

U njezinoj poruci sve se svodi na jednostavnu istinu: svetost nije grandioznost, nego vjernost u malim stvarima. Ta vjernost i danas, 128 godina nakon njezine smrti, odzvanja poput tihog, ali postojanog glasa. Samo ljubav ostaje.