Galileja: gdje se svjetlo usuđuje početi

Matej namjerno počinje u “pogrešnom” mjestu: u Galileji, na periferiji gdje se ne očekuje ništa veliko, jer svjetlo u evanđelju ne dolazi kao dekoracija nego kao promjena smjera.

Matej ima dobar nos za skandal. Ne za skandal koji puni portale, nego za onaj koji ruši iluzije. Jer, ako je Isus Mesija iz Davidove dinastije, onda bi se očekivao ‘pravi početak’ u Jeruzalemu. Na velikoj pozornici, među ‘pravima’.

No Evanđelist inzistira: sve kreće na sjeveru, u Galileji. U prostoru koji mnogi religiozni smatraju kompromitiranim, miješanim, sumnjivim. Na mjestu gdje se ne očekuje mesijanski startup.

Matej zato poseže za starom rečenicom iz Izaije, gotovo kao da na početak Isusova javnog djelovanja lijepi natpis: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku.” Ta rečenica zvuči božićno, ali Matej je stavlja u kontekst početka i, već unaprijed, Uskrsa.

Jer Galileja nije romantika s razglednice.

To je kraj koji pamti progonstva, nasilja, tuđinske vlasti, prisilu, povijest koja je previše puta pregazila male. “Zebulun i Naftali”, “put uz more”, “s onu stranu Jordana” nisu samo geografija, nego biblijska karta rana. Upravo tamo, kaže Matej, svjetlo počinje.

To je, uostalom, Božji stil: ne početi gdje je najurednije, nego gdje je najpotrebnije. Ne tamo gdje svi imaju odgovor, nego gdje ljudi još imaju pitanja. Ne tamo gdje se vjera čuva u vitrini, nego gdje se vjera uči hodati po prašini.

Svjetlo nije dekoracija

Svjetlo u evanđelju nije LED traka za pobožni ugođaj. To je govor o oslobađanju: o jarmu koji pritišće, o teretu na ramenima, o danu kad se nešto slomi, kao u staroj priči o Gideonu i Midjanu. Biblija tu ne prodaje optimizam. Ona tvrdi da se tama može razbiti. Ne uvijek spektaklom, često upornošću. Ponekad i time da se netko usudi prvi upaliti svjetlo.

Kad danas čujem “tminu” i “sjenu smrti”, ne trebam puno maštati. Dovoljno je pogledati našu normalu: ratovi koji se pravdaju, strah koji se pretvara u politiku, cinizam koji se glumi pamet, iscrpljenost koja se slavi kao uspjeh. Europa je umorna, svijet je nervozan, a mi se čudimo što ljudi traže “spasitelje” koji galame. Matej, međutim, nudi nešto čudnije: Mesija ne počinje vikom, nego hodom. Ne skuplja vojsku, nego učenike. Ne otvara kabinet moći, nego “školu puta”.

Metanoia: promjena smjera

Isusov prvi javni slogan kod Mateja je jednostavan: “Obratite se, jer se približilo kraljevstvo nebesko.” Današnjem uhu to zvuči kao prijetnja ili moralna palica. Tako i živimo: čim čujemo “obraćenje”, očekujemo prst uperen u tuđe grijehe. Evanđelje, međutim, nije seminar o tuđim pogreškama. “Metanoia” je prije svega promjena smjera. Prestati hodati u krug. Vratiti se životu. Okrenuti se prema svjetlu koje se već pojavilo.

Najviše me pogađa jedna jednostavna činjenica: Isus poziva ljude usred posla. Ribare. Radnike. One koji nemaju vremena za velike rasprave. Poziv dolazi u svakodnevici, na “putu uz more”, među mrežama i rukama koje mirišu na ribu. To je vjera bez teatra. Poziv koji se događa usput, ali mijenja sve. Svjetlo s periferije ima jednu nezgodnu osobinu: ne podnosi plemenske podjele.

Isus nije brend

Pavao u Korintu vidi ono što i mi gledamo posvuda: podjele, struje, brendove, “naše” i “njihove”. I pita jedno brutalno jednostavno pitanje: “Je li Krist razdijeljen?” To pitanje danas zvuči kao dijagnoza.

Vjera se lako pretvori u identitetsku oznaku, u plemensku zastavu, u izgovor za gaženje slabijih.

Tada se svjetlo gasi i ostaje samo dim.

Isusova Galileja ruši tu logiku. “Galileja pogana” nije mana, nego prozor. Mjesto miješanja postaje mjesto početka. Rub postaje središte. Sumnjivi prostor postaje polazište misije “do kraja zemlje”. Uskrsna perspektiva je već ugrađena u start: ono što počne na periferiji ima snagu preći granice.

Galileja u meni

Najlakše je reći: svijetu treba više svjetla. Teže je priznati: ponekad sam i ja dio tame. Ne u velikim dramama, nego u sitnom: u brzom sudu, u potrebi da pobijedim, u rečenici koja ponižava, u komforu koji mi je važniji od istine. “Galileja” u meni nije egzotična regija. To je onaj prostor koji bih najradije preskočio, jer je neuredan, ranjiv, nedorečen.

Matej kaže: upravo tamo Bog voli početi.

Kad Isus krene iz Galileje, kao da poručuje: ne čekaj savršene uvjete. Ne čekaj Jeruzalem u sebi. Počni gdje jesi. Počni ondje gdje je mračno. Ondje gdje se ne očekuje ništa posebno, gdje ti život izgleda “previše običan” da bi bio svet.

Bog ne čeka da postaneš Jeruzalem. Počinje u tvojoj Galileji. Daje smjer.