Teresa Forcades: “Identitete ne treba braniti.”

Zanimljiv razgovor Lane Bobić s jednom osobom koja se svojim promišljanjima teško može uklopiti u kategorije koje joj javnost uporno nameće.

Teresa Forcades, liječnica, teologinja i benediktinska časna sestra u planinskom samostanu Sant Benet de Montserrat dobro je poznata hrvatskoj javnosti. Oštra kritičarka farmaceutske industrije, kapitalizma, borkinja za nezavisnost Katalonije, ali i prava marginaliziranih društvenih skupina, Tereza paralelno živi kao benediktinka u samostanu i kao međunarodno prepoznata intelektualka. Tečajeve i predavanja o teološkim i medicinskim temama drži i u samostanima, ali i na različitim školama i događanjima. Tako je Hrvatsku posjetila nekoliko puta; sudjelovala je na FALIŠ-u, Zagreb Book Festivalu, Filozofskom Teatru i Ljetnoj školi teologije. Održala je niz predavanja i tribina “Religija i javnost” u Rijeci. Jedna od njenih knjiga, “Vjera i sloboda” prevedena je na hrvatski u izdanju Ex Librisa. Iako je u medijima često nazivaju kontroverznom, ljevičarskom zvijezdom katoličke scene, Teresa se svojim promišljanjima teško može uklopiti u kategorije koje joj nameću. Bez obzira na koju se stranu političkog spektra svrstavali, smatrali se konzervativnima ili progresivnima, u promišljanjima Terese Forcades pronaći ćete točke slaganja i neslaganja

Teresa vješto kombinira metafizičko razumijevanje Boga i prizemljeno, realno shvaćanje naših ljudskih konteksta i iskustava. Upravo iz te pozicije pristupa promišljanju različitih fenomena u kontekstu našeg vremena, primjerice identitetima, nacionalizmu i feminizmu o kojima smo s njom, ovom prilikom, razgovarali.

Tijekom svog zadnjeg posjeta Hrvatskoj sudjelovala je kao predavačica na Ljetnoj teološkoj školi, gdje se uhvatila u koštac s pitanjima identiteta i politike. Poprilično je jasna u kritici fiksnih identiteta, a izgradnju identiteta smatra procesom. Stoga smo je upitali jesu li procesi izgradnje identiteta prilika da postanemo “slobodno, ljubljeno biće na sliku Božju”, pri čemu su gotove formulacije naših identiteta često prepreka tim procesima?

Ja sam Katalonka, ja sam žena, ja sam doktorica, ja sam časna sestra, ja sam bogotražiteljica, ja sam bjelkinja, ja sam… Kad Mojsije pita Boga: „Tko si ti?“, gorući grm odgovara: „Ja sam koji jesam“, što se također može prevesti: Ja sam koji ću biti, što znači da sam istinit, vjeran i – vidjet ćeš – kada ti budem potreban: Bit ću tu za tebe. Čak ni Bog – ili točno Bog – ne može biti zarobljen unutar fiksnog identiteta. A još manje mi koji nastanjujemo vrijeme i prostor. Pa ipak… Pa ipak, u meni postoji osobni identitet, kontinuitet iskustva i svijesti. Dosljedan je, ali nije ‘fiksan’. Obuhvaća sve kulturne kategorije koje je stvorio čovjek i sve biološke karakteristike dane prirodom, koje su sada ili su u prošlosti, jesu bile dio mene. Ali ne može se svesti na njih. Prirodom dane karakteristike i kulturom stvorene kategorije treba poštivati kao konkretne izraze mog identiteta; neke od njih su skloništa i inspiracija i treba ih podržati (npr. Ja sam tražiteljica Boga), druge su povezane s poviješću nasilja i treba ih dekonstruirati (npr. Ja sam bjelkinja); nijedna nije dovoljna sama po sebi, a sve zajedno također nisu dovoljne. U dnu sebe sam — poput Boga — sloboda, inteligencija i ljubav. Ovo je moj pravi identitet i on je otvoren (slobodan), brižan (ljubav), pun razumijevanja (inteligencija). Moj identitet ne treba braniti. Sam se brine za sebe. Neke karakteristike dane prirodom ili kulturom možda treba braniti do te mjere da dam svoj život za njih, ali — prema riječima Simone Weil — takva obrana mora biti iz istog stanja svijesti kao kod poljoprivrednika koji brani žitna polja: ne zato što nisu važnija od i jednog ljudskog života, već zato što hrane mnoge ljudske živote.

U zemljama, gdje je prisutan religijski nacionalizam, gdje politika i religija instrumentaliziraju jedno drugo za svoje političke ciljeve, inzistiranje na fiksnim kategorijama religijsko-nacionalnog identiteta, odnosno njihovo vezanje može se pokazati poprilično opasnim?

Instrumentalizacija vjere i nacije dovodi do najgore vrste fundamentalizma, upravo zato što oboje (vjera i nacija) jesu ili mogu biti prava žitna polja duše. Branim nacionalizam kao kolektivni identitet u smislu žitnog polja. Ne branim i nemam simpatija za šovinistički nacionalizam, odnosno njegovanje političkog identiteta ponižavanjem drugih. Žitno polje to ne čini. Žitno polje hrani skupinu ljudi i rado ih ugosti još više, ako mu to kapacitet dopušta. Miješanje religije i nacije stvara problem isključenosti ili prisilne homogenosti. Pod uvjetom da nisu esencijalizirane, i religija i nacija mogu pomoći u razvoju nešovinističkog osjećaja pripadnosti koji nadilazi instrumentalnost, utemeljuje ljudsku jedinku u povijesti i povezuje je s drugima. Tako je oboje otvoreno potencijalno svima: religija preko obraćenja, a nacija putem nacionalizacije. Većina država (vjerojatno sve) ima povijest religijskog pluralizma. Većina religija (vjerojatno sve) ima povijest miješanih nacionalnosti. Nasilno je to gušiti i pravim Hrvatima (ili pravim Kataloncima) odrediti da su katolici. Većina katolika je među današnjim Hrvatima (79% u 2021.) i većina je katolika među današnjim Kataloncima (58% u 2016.). To se može priznati kao činjenica i mogu postojati posljedice koje imaju smisla u dodjeli resursa ili priznanju. No, bilo bi jednostavno izlizano i protivno temelju pravde smatrati da su građani katolici ‘bolji Hrvati’ ili ‘bolji Katalonci’ od onih koji nisu katolici. Hrvatska i Katalonija su multireligijske zemlje i — hvala Bogu — u većoj ili manjoj mjeri je to uvijek bilo.

Dakle, nacionalizam nije nužno loš? Čini mi se da nemate problem s kategorijama samim koliko s razumijevanjem kategorija crno- bijelo?

Da, točno. Ne mislim da ljudsko biće može funkcionirati ili razumjeti sebe bez kategorija, a jednom takvom kategorijom smatram i ‘naciju’. Moje razumijevanje i moja obrana ‘queer-identiteta’ nije obrana ljudskih bića bez prirodom danih karakteristika ili kulturom stvorenih kategorija (mislim da takvo što nikada nije postojalo niti može postojati na zemlji), već obrana ljudskog bića koje ne esencijalizira nijednu prirodom danu ili kulturom stvorenu kategoriju i stoga je dobrodošlo za sve mješavine i iznimke. Smatram pozitivnim, ako me svrstaju negdje između ili ako se takvoj etiketi ne pridaje nikakva društvena diskriminacija. Na primjer, neki ljudi su ekstra visoki. Iako je istina da je rijetkost pronaći dva ljudska bića potpuno iste visine, ipak je činjenica da postoji određeni raspon visine koji sadrži 95% ili 99% određene populacije (Skandinavci se razlikuju od Japanaca). Pojedinci koji su ispod ili iznad normalnog raspona čine manjinu. Ne vidim problem u tome da ih priznamo kao iznimke, kao manjinu, pod uvjetom da uz takav pojam nema društvene diskriminacije. Mislim da je to naš izazov. Vjerske manjine unutar jedne zemlje postoje. Izazov je kako s njima postupati. Židovi su uvijek bili manjina. Nije se uvijek i svugdje postupalo nasilno. Ista je stvar sa seksualnim identitetom. Nebitno je ključna riječ za mene. Samo je Bog bitan. Sve ostalo nije relativno, ali je kontekstualno.

Je li problematično Boga kontekstualizirati unutar muškog roda pa uopće i pripisivati bogu ljudsku kategoriju poput rodnog identiteta?

Tradicionalna kršćanska teologija uvijek je priznavala da Bog nema svojstava. Nikakva. Bog čak nije ni ‘biće’, jer Bog nije sadržan u glagolu ‘biti’, već je njegov temelj. Budući da je to tako, čini se jasnim da Bog ne može biti ni muško ni žensko ni nešto između. To nikada nije teoretski osporeno. Praktično, međutim, situacija je drugačija. Većina kršćanskih crkava, među njima i Rimokatolička crkva, još uvijek primjenjuje gotovo isključivo muški jezik i muške slike na Boga. Papa Ivan Pavao I. nam je pokazao put kada je Boga nazvao Ocem i Majkom. Naša je odgovornost nastaviti širiti našu maštu i naš jezik o Bogu na načine koji ne prekidaju tradiciju, već je produbljuju. Teološki govoreći, muški, ženski i queer jezik jednako su (analogijski) primjenjivi na Boga. Koji god izabrali, njegovali i održavali u bilo kojoj crkvi ili zajednici, nužno je uzeti u obzir praktična pitanja. Idolopoklonstvo je fiksirati muški jezik. Zavaravanje je forsirati uvođenje ženskog jezika odozgo.

Vi se između ostalog smatrate i feministkinjom. Kada govorite o feminizmu u kršćanstvu, prepoznajete tenziju između ‘feminizma jednakosti’ i ‘feminizma različitosti’. Možete li nam to objasniti?

„Feminizam različitosti“ smatra da postoje temeljne karakteristike koje mi žene dijelimo samim tim što smo žene i koje nas razlikuju od muškaraca. To smatra i patrijarhat. Razlika je u tome što patrijarhat žene smatra različitima od muškaraca i inferiornima u odnosu na njih, dok „feminizam različitosti“ žene smatra različitima od muškaraca i jednakima im ili ponekad superiornijima od njih. „Feminizam jednakosti“ — za razliku od „feminizma različitosti“ i patrijarhata—, smatra da su temeljne karakteristike koje nas žene razlikuju od muškaraca kulturno nametnute i pretpostavlja da bi, kad takve karakteristike ne bi bile nametnute, svako ljudsko biće izražavalo svoju originalnost i postojao bi kontinuum karakteristika koje bi život učinile zanimljivijim i više ne bi dopustile da prevlada nametnuta dihotomija između muškog i ženskog. Što je moje mišljenje? Upoznala sam zagovornice obje vrste feminizma koje su mi se činile otvorenima, dobronamjernima i vrlo inteligentnima. Stoga sam razvila vlastito razumijevanje od početne točke da i jedni i drugi imaju nešto temeljno za ponuditi. Moram pojasniti da isključujem zagovornike superiornosti žena nad muškarcima. Oni postoje i ponekad mogu biti vrlo smiješni, nekada mogu osvijestiti, ali nisam zainteresirana braniti superiornost žena nad muškarcima. Moje mišljenje je da “feminizam razlike” ispravno identificira početnu točku ljudske subjektivnosti, a “feminizam jednakosti” ispravno identificira točku do koje trebamo doći. Teološkim jezikom: postoji ‘stari Adam’ i ‘novi Adam’. U novom Adamu (Kristu) nema muškog ni ženskog (Gal 3,28). Ali novi Adam se na zemlji može doživjeti samo kao nadvladavanje starog Adama. Novi Adam nije ‘država’. To je događaj. Kristifikacija nije rodno određena, ali ono što treba biti kristificirano jest. Kristifikacija dovodi naš ljudski potencijal do ispunjenja izvan ‘rodnih kategorija’. Zbog toga nije moguće identificirati ‘ženski’ i ‘muški’ obrazac svetosti. Sveta Ivan Orleanska je prilično ‘muški’, a sveti Franjo Asiški prilično ‘ženski’ obrazac.

Iako otvoreno kritizirate strukturalnu mizoginiju u Rimokatoličkoj crkvi, ukazujete i na to da kršćanstvo čuva povijest i sjećanje na žene pa tako govorite i o feminističkoj teologiji kroz povijest kršćanstva. I to ne možemo osporiti. No ipak rad žena drugačije se vrednuje nego rad muškaraca. U povijesti kršćanstva češće govorimo o duhovnosti nego o teologiji žena. Feministička teologija koja se kao takva razvija u dvadesetom stoljeću i dalje se svrstava u vlastitu kategoriju koja samostalno pliva uz veliko polje teologije. Još se uvijek često ne prepoznaje kao alat ili metoda nego kao ‘teologija genitiva’. Je li toliko opasno za patrijarhalne crkvene strukture prihvaćati žene kao subjekte (teoloških) promišljanja?

Proučavala sam ovaj paradoks u Rimokatoličkoj crkvi: strukturalnu mizoginiju, a opet, očuvanje imena, života, riječi i djela toliko divljenja vrijednih žena i kontinuitet — u obliku vjerskih redova koji nose njihove viziju — njihovu posebnu karizmu. Zadivljuje me. U pravu ste da je feministička teologija podijeljena i često zanemarena. Fenomen ima svoj korelat u društvu: još uvijek je istina da žene dobivaju manju plaću i da profesije koje se feminiziraju (npr. liječnice) gube na prestižu. Temeljni uzrok? Pretpostavljam da se radi o kontinuitetu subjektivacijskog obrasca koji pripada djetinjstvu u životu odrasle osobe, to jest rodno određenog ‘starog Adama’ koji kao referentnu figuru ima ‘majku’. Isus nas poziva (Iv 3) da se nanovo rodimo, ne od majke nego od vode i Duha. Pravi izazov! Meni je jasno da bi strukturalna mizoginija završila kada bi žene u Crkvi to doista željele. Mislim da patrijarhat podržavaju i muškarci i žene — svjesno ili ne — kada se u svom odraslom životu ponašamo prema obrascima iz djetinjstva: majka se brine za mene; žene su majke; žene se brinu o muškarcima; žene znaju kako se izbrisati u službi i žrtvi.

Upozorili smo vas. S Teresom ćete, bez obzira na svoje stavove, vrlo vjerojatno naći i točke slaganja i točke neslaganja. No vještina kojom ona nastoji otkrivati nijanse sive između krajnjih crno-bijelih pozicija kojima uporno nastojimo obojiti naše kompleksne stvarnosti je neupitna. Ako išta rečeno za nju stoji, to jest da je kontroverzna i to upravo u istovremenoj kritici i afirmaciji pojmova, kategorija, fenomena koji nas danas po liniji crno-bijele negacije ili afirmacije polariziraju i dijele.