Tomáš Halík: Muke znanstvenika vjernika

U vremenu u kojem se granice između znanosti i vjere često brkaju ili sukobljavaju, Tomáš Halík progovara o napetostima, zabludama i potrebi za istinskim dijalogom između tih dvaju svjetova.

Naravno, znanost ne može „pobiti Boga“. Znanstvenik koji tvrdi da pomoću znanstvenih metoda može opovrgnuti vjeru – šarlatan je. Takav čovjek prestao je raditi znanstveno i ponaša se poput amaterskog teologa. Time je prekoračio granice svoje stručnosti i zloupotrijebio autoritet znanosti kako bi podupro vlastiti svjetonazor – u ovom slučaju ateizam. To je jednako nečasno kao i kada nesigurni vjernici nastoje „angažirati“ vjernike među znanstvenicima da svojim ugledom potvrde postojanje Boga.

Religija, vjera i teologija nemaju pravo zadirati u unutarnju sferu znanosti niti se miješati u fiziku i biologiju. Ako ne poštuju potpunu slobodu i neovisnost znanstvenog istraživanja, svako takvo „pobožno“ uplitanje završava isto – diskreditacijom religije. Povijest nas uči da su takve intervencije najčešće bile povezane s političkim interesima i težnjama za moći.

Isto tako, znanost mora dosljedno poštovati granice područja vjere i religije, osobito kada se pokušava dokazati ili opovrgnuti postojanje Boga. U protivnom kompromitira samu sebe i izdaje vlastitu čestitost. Znanstvenik koji „pobija Boga“ ponaša se jednako neozbiljno kao i (navodna) poruka sovjetskog astronauta Gagarina Centralnom komitetu KPSS-a nakon njegova leta: da kroz prozor svemirske rakete „nije vidio Boga“, na što su sovjetski „svećenici ateizma“ očito odahnuli. Mogli bismo dodati da ni znanstvenik koji „dokazuje Boga“ u toj stvari ne stoji ništa bolje.

[…]

Znači li to da su „znanost“ i „religija“ dva posve odvojena svijeta koja se ni pod kojim uvjetima ne smiju susresti i da su svi pokušaji „dijaloga“ ili suradnje uzaludni? Nipošto! Upravo suprotno – danas je dijalog između znanosti i religije važniji nego ikada, i to za obje strane, ali i za cijeli naš svijet. No, polje na kojem se taj dijalog može i mora odvijati jest filozofija, čija pravila obje strane trebaju poštovati.

Znanost i religija – ili, preciznije, znanstvenici i vjernici, osobito teolozi – rijetko ostaju strogo unutar granica svojih disciplina. Neprestano zalaze na područje filozofije.

Samo po sebi to nije ništa loše; štoviše, to je prirodno i neizbježno. Važno je samo da obje strane toga budu svjesne i da to priznaju – a osobito da paze da ne stvaraju površnu i diletantsku filozofiju.

Nažalost, upravo se to često događa, i to s obje strane. Mnoge izjave koje se predstavljaju kao „znanstveni stavovi“, a pozivaju se na autoritet znanosti, u stvarnosti više nisu znanstvene, nego su filozofska razmišljanja. Uglavnom je riječ o filozofskim refleksijama znanstvenih spoznaja – ponekad dubokim i originalnim, ponekad pogrešnim. Čak i vrhunski znanstvenici ponekad na filozofskom polju djeluju kao potpuni amateri.

Slično se događa i među teolozima i crkvenim predstavnicima: „vjerovanja“ koja se oslanjaju na crkveni autoritet, na Sveto pismo ili čak na samoga Boga često su zapravo filozofske refleksije vjere, religijskih simbola, „iskustava vjere“ ili biblijskih izričaja – ponekad duboko promišljene, ponekad problematične, ali uvijek ljudski, povijesno i kulturno uvjetovane.

Tomáš Halík, Nachtgedanken eines Beichtvaters. Glaube in Zeiten der Ungewissheit. Herder Verlag, Freiburg Basel Wien 2012.