Trajna prisutnost Boga u svijetu – Hildegund Keul o euharistiji i Duhu Svetom

U vremenu kad se sve više govori o krizi prisutnosti – i ljudske i Božje – njemačka teologinja Hildegund Keul u ovom tekstu nudi promišljenu i duboku meditaciju o tome kako je Isus, i nakon svoje smrti, ostao trajno prisutan u zajednici vjernika.

Posljednjom večerom Isus je utemeljio kršćansku kulturu sjećanja koja ima snagu prekinuti začarani krug prijetećeg nasilja. No, zasluga je i same rane Crkve što je tu zadaću prepoznala, prihvatila i oblikovala. Svojim kristološkim tumačenjem Crkva je Posljednju večeru pretvorila u svakodnevni ritual koji postaje prepoznatljivo obilježje kršćanske vjere. Istodobno, smrt i uskrsnuće Isusovo stavljaju pred njegove učenike i učenice izazov: kako razumjeti da je Isus „odsutan, a ipak prisutan“?

Kako uopće misliti, vjerovati i živjeti tu paradoksalnu stvarnost? Isusova odsutnost je neizbježna. On više nije prisutan onako vidljivo, opipljivo i neposredno kao prije svoje smrti. Kako, dakle, odsutni Isus može ostati prisutan kao Krist?

Rana Crkva na to pitanje odgovara teološki: Duh Sveti je onaj koji, kao osoba Trojstva, jamči Božju trajnu prisutnost u svijetu. Praktični odgovor Crkve nalazi se u vjernom nasljedovanju Isusove zapovijedi s Posljednje večere: „Ovo činite meni na spomen.“ Slavlje lomljenja kruha postaje središte zajedničkog života (usp. Dj 2,42). U tom činu, Isus – koji je nasilno otrgnut iz zajedništva za stolom – ponovno dolazi u središte, ali sada na nov način. Ne pamti ga se kao mrtvoga, čije ubojstvo izaziva strah i nelagodu, nego kao Uskrsloga koji pobjeđuje nasilje i smrt.

Za one koji su Isusa osobno poznavali, novo euharistijsko slavlje preobražava razornu moć njegove odsutnosti u potvrdu njegove trajne prisutnosti. Nisu pozvani osvećivati njegovu smrt, nego lomiti kruh i dijeliti vino.

Lomljenje kruha označava početak tradicije koja će za Crkvu postati od presudne važnosti. Iako se sakramentalna teologija razvijala postupno, temelj joj je već položen u Isusovu gestu lomljenja kruha. Time se prisutnost Krista u Duhu otvara i onima koji nikada nisu poznavali zemaljskog Isusa, nego o njemu čuju tek kroz predaju Crkve. I oni mogu vjerovati u Krista i u nj položiti svoju nadu, iako ga ne mogu vidjeti niti mu postavljati pitanja.

U slavlju Euharistije progovara skrivena, ali stvarna prisutnost Krista u Duhu. Taj Duh – Duh Sveti – i dalje djeluje. On je jamac Kristove trajne prisutnosti. On omogućuje da događaj Posljednje večere i dalje nosi snagu i djelotvornost kroz sva povijesna razdoblja.

Iz: Hildegund Keul, Auferstehung als Lebenskunst. Was das Christentum auszeichnet. Herder Verlag, Freiburg–Basel–Wien, 2014.