Trska, fine haljine i garaža bez vrata

Evanđelje ne nudi utješne parole, nego kriterij: gledaj što se događa i prestani se skrivati iza “normalnog”.

Postoji jedan nemir koji se ne smiruje. Onaj od kojega žive proroci, pjesnici, nesretno zaljubljeni, revolucionari i svi oni koji još nešto očekuju. Taj nemir nije znak razmaženog nezadovoljstva, nego dokaz da u nama još tinja život i da se nismo do kraja pomirili s tim da je ovo što gledamo oko sebe navodno “normalno”. Iz tog nemira Ivan Krstitelj, iz zatvora, šalje pitanje koje je previše ljudsko da bi ostalo samo “teološko”: „Jesi li ti onaj koji treba doći ili da čekamo nekog drugoga?“ (Mt 11,3)

Nemir kao dokaz života

To pitanje danas može postaviti svatko tko pokušava ostati čovjek, a ipak osjeća da svijet ide krivim smjerom. Netko tko radi i plaća račune, pa se svejedno osjeća kao da stalno kasni za vlastitim životom. Netko tko gleda kako se nepravda prodaje kao sudbina, a ravnodušnost kao realizam.

Naš život, ma koliko bio uređen i digitaliziran, sastoji se od onih sitnih očekivanja. Očekujemo da nas probudi alarm, da aparat izbaci dobru kavu, da će auto upaliti, da će ključ otključati vrata. I kad se dogodi najmanji lom u tom “normalnom” redu, razdražimo se, ponekad i gnjevimo. Nije to samo nervoza. To je strah da nam je tlo pod nogama klimavo.

Jer svako očekivanje skriva nešto neugodno: ovisnost.

O stvarima, o drugima, o budućnosti. U očekivanju uvijek postoji jezgra neizvjesnosti, nešto što ne kontroliram. Zato je opasna rečenica: “Ne očekujem više ništa.” Ne zvuči kao mudrost, nego kao predaja. Kao tiha smrt iznutra.

Ljudi su bića očekivanja. Naše je vrijeme uvijek okrenuto prema onome što dolazi. Cijeli se život, na neki način, čeka: da se stvari pomaknu s mjesta, da se napokon udahne, da dođe malo pravde. Kad očekivanja pucaju, rađaju se gorčina i sukobi. U teoriji znamo da razočaranje znači kraj iluzije. U praksi to znači da treba tugovati, otpustiti, prežaliti. Ne može se živjeti stalno na anesteziji. Ali jednako je pogubno zabraniti si očekivanje i proglasiti to “zrelošću”.

Očekivanje i strah bliski su rođaci. Ne radi se o jeftinom optimizmu, nego o stavu: vjerujem li da postoji izlaz i kad ga još ne vidim? Tko se usudi očekivati nešto izvan svojih predodžbi, otvara prostor povjerenju i, paradoksalno, otvara prostor novome. Novo je uvijek izvan dosega starih mapa. Zato je izvorni smisao Adventa upravo učiti čekati bez bijega: budnost koja ne bježi od stvarnosti.

Vjera kao provjera stvarnosti

Onda u evanđelju dolazi Ivan. “Prorok broj jedan.” Čovjek koji je imao hrabrosti dirnuti u spregu moći, interesa i nasilja. Prokazao je kralja i završio u zatvoru. Proroci su opasni jer kvare igru. Oni nisu smokvin list korumpiranog sustava. Oni su oni koji razgrću smokvino lišće.

I iz te tame Ivan šalje ljude s ozbiljnim pitanjem. U tome ima utjehe: jer ako i Ivan ima svoje “ne znam”, onda ni naše sumnje nisu kraj vjere. One mogu biti njezin prostor. Vjera nije sedativ ili bijeg od stvarnosti. Vjera je, često, oštriji pogled.

Isus, međutim, ne odgovara urednim “da” ili “ne”. Ne isporučuje definiciju. Vraća učenike stvarnosti: „Idite i recite Ivanu što čujete i vidite.“ Slijepi gledaju, hromi hode, mrtvi oživljavaju, siromasima se propovijeda evanđelje. Isus ne kaže: “Vjeruj mi na riječ.” Kaže: “Pogledaj tragove života.” Usred poretka koji melje male ljude, događa se nešto što taj poredak ne može proizvesti: vraća se dostojanstvo, vraća se čovjek.

I tada Isus postavlja drugo pitanje koje pecka: „Što ste išli gledati u pustinju?“ Trsku koju vjetar njiše? Čovjeka u finim haljinama? Fine haljine su u palačama. Tamo se čuva interes da sve ostane kako jest. Tamo se proizvodi narativ koji opravdava poredak. No u pustinji se čuje riječ koja ne služi moćnima.

Garaža bez vrata

Zato Advent nije sentimentalnost. On je subverzija. Ne poziva nas na toplinu lampica, poziva nas na otvorene oči. Da prestanemo glumiti kako je nepravda apstraktna tema za tuđe rasprave.

Nedavno sam preko Minoresa upoznao jednu mladu romsku obitelj u Mostaru. Trenutno žive u garaži: bez struje, bez vode, bez vrata. Kad to kažem naglas, zvuči kao pretjerivanje. Ali nije. Nije to metafora. To je adresa. U toj “kući” spavaju djeca. I onda se uhvatim kako me, s vremena na vrijeme, uhvati nelagoda jer mi na mobitelu nestane interneta. Smiješno je to u teoriji, a sramotno u praksi.

Mjesecima im pokušavamo pronaći stan koji bi se uredno plaćao. Ali nitko im ga ne želi iznajmiti. Ne zato što su bučni. Ne zato što ne bi platili. Ne zato što “nema mjesta”. Razlog je jednostavan i prljav: Romi su.

I tu dolazimo do onog dijela Evanđelja koji se ne da ušećeriti: postoje vrata koja se ne zatvaraju zbog novca, zatvaraju se zbog prezira. Postoje fine haljine koje nisu stvar mode, nego znak moći. I postoji “normalnost” koja funkcionira tako da se nekima, bez puno buke, sustavno poručuje da nisu poželjni.

Ali Advent ne kaže: “Samo čekajte.” Adventsko čekanje nije pasivnost, nego život koji se ponaša kao da ono što očekujemo već probija kroz pukotine svijeta. To je čekanje koje ne pristaje na fatalizam, ali ni na lažne spasitelje.

Odgovornost bez delegiranja

Odgovornost se ne može delegirati: ne prorocima, ne “Mesiji” kao alibiju, ne “onima gore”. Isus ne stvara publiku. Stvara zajednicu ljudi koji idu i javljaju, koji svjedoče, koji se miješaju. Kraljevstvo Božje ne dolazi kao gotov paket; ono se rađa iz prakse dijeljenja, povjerenja i pravednosti.

Tu je ključna rečenica koja nam često zvuči “previše politički”, a zapravo je do kraja evanđeoska: siromasi nisu objekt pomoći. Oni su subjekti oslobođenja.
Ne radi se samo o tome da se siromasima naviješta Evanđelje. Oni ga naviještaju. Njihovo iskustvo razotkriva laž “normalnosti” u kojoj jedni imaju previše, a drugi premalo. Advent je političko vrijeme, ljudsko i konkretno: kruh, stanovi, nadnice, dostojanstvo.

Na koga danas čekamo?

Ponuda lažnih mesija nikad nije bila veća. Arogantne neznalice preko društvenih mreža zavode naivne, prodaju sigurnost u paketu i mržnju pod etiketom “istine”. A Isusov kriterij je brutalno jednostavan: gledaj gdje se stvarno događa život. Tamo gdje netko nakon stotog pokušaja dobije priliku. Tamo gdje susjed pokuca starici. Tamo gdje se kruh dijeli, a ne gomila. Tamo gdje netko napokon progovori i ne bude ismijan.

Ivan iz zatvora ne dobiva udobnu potvrdu, nego poziv da vjeruje znakovima života. I nama se vraća isto pitanje, samo bez uljepšavanja: hoćemo li ostati publika ili sudionici?

Advent je vrijeme u kojem Bog i siromašni ne čekaju. Oni nas traže.