Venezuelanski svećenik: Nada je posljednje što gubimo

Venezuela se nakon uhićenja predsjednika Nicolása Madura nalazi pred neizvjesnom budućnošću. Svećenik Družbe Presvetog Srca Isusova (SCJ) i rođeni Venezuelanac Manuel Lagos u razgovoru govori o tome kako se ljudi u zemlji nose s novonastalom situacijom i zašto ne odustaju od nade.

Nakon vojnog udara i uhićenja venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura, koje su proveli Sjedinjene Američke Države, građani Venezuele ostali su pred mnoštvom pitanja o tome što slijedi. Manuel Lagos, svećenik Družbe Presvetog Srca Isusova, psiholog i teolog, rođen je u Venezueli te ondje ima obitelj i prijatelje. U razgovoru opisuje strahove i očekivanja ljudi, ali i objašnjava zašto Crkva i vjera u ovakvim trenucima i dalje imaju važnu ulogu.

Kakva je sada situacija u Venezueli?

Dana 3. siječnja dogodila se intervencija Sjedinjenih Američkih Država u Venezueli, tijekom koje su predsjednik Nicolás Maduro i njegova supruga Cilia Flores uhićeni te odvedeni u New York, gdje im se sudi. Zapravo su Sjedinjene Države još od kolovoza prošle godine pojačavale pritisak na Venezuelu i raspoređivale vojne brodove u Karibima. To je već tada izazvalo zabrinutost u zemlji. Trenutačno vlada velika neizvjesnost oko toga što bi moglo uslijediti. Do sada, primjerice, nije bilo većih prosvjeda Madurovih pristaša koji bi zahtijevali njegovo oslobađanje. Imam obitelj i prijatelje u Venezueli s kojima sam razgovarao. Kažu da se stanje postupno smiruje i da se život polako vraća u uobičajeni ritam.

Što točno znači da se stanje “smiruje”?

Ljudi se ponovno vraćaju na posao. Istodobno su se, iz straha, opskrbili osnovnim potrepštinama kako bi bili spremni za svaki scenarij. Dan nakon uhićenja Madura mnogi su ostali kod kuće. Pozivani su da ne napuštaju svoje domove; ulice su tada bile prazne, a javni prijevoz nije vozio. Oko 5. i 6. siječnja osjetilo se određeno popuštanje napetosti. Naravno, i dalje je prisutna tjeskoba zbog onoga što bi se moglo dogoditi.

Kako Venezuelanci doživljavaju uhićenje Madura koje su proveli SAD?

Osjećaji su podijeljeni. Mnogi su to u prvi mah doživjeli pozitivno, ali istodobno propituju način na koji su Sjedinjene Države postupile. Puno ljudi smatra da su Madurova politika i sustav “socijalizma 21. stoljeća” doveli Venezuelu do krajnjih granica, bilo gospodarski, bilo zbog političkih zatvorenika, manjka slobode ili kršenja ljudskih prava. Na izborima u srpnju 2024. postalo je jasno da je velik dio stanovništva nezadovoljan. Mnogi vjeruju da je vlast falsificirala izborni rezultat i postupila protiv volje građana. Ljudi su očekivali reakciju, ali ne ovakvu, ne oružanu intervenciju.

Problem je i to što se ljudi i dalje ne usuđuju slobodno izražavati na društvenim mrežama, jer vlast nadzire i kontrolira komunikacijske kanale. Mnogi se boje objavljivati poruke i fotografije zbog mogućih represalija. Najavljeno je, primjerice, da će svatko tko opravdava ili podržava postupke Sjedinjenih Država biti kazneno gonjen. Takve poruke, izrečene otvoreno, razumljivo izazivaju strah.

Koje su danas najveće brige i nade ljudi u Venezueli?

U Venezueli smo naučili da život mora ići dalje. Ljudi odlaze na posao i nastavljaju se držati onoga što rade. Jako su izdržljivi. Trenutačno je najveća briga pronaći mirno rješenje sukoba i izbjeći nasilje i rat. Druga velika briga tiče se toga hoće li doista doći do političke tranzicije, prijelaza s postojećeg modela na neki drugi.

U Venezueli već 26 godina dominira socijalizam oblikovan Chávezom, pod utjecajem Marxa, ali i Chávezova autoritarnog stila. Mnogi žele stabilizaciju gospodarstva i put prema dostojnijem životu, što danas velikom broju ljudi izmiče. Mnogi se također nadaju oslobađanju političkih zatvorenika. I tu je još jedna golema rana: sedam do osam milijuna Venezuelanaca napustilo je zemlju, a sada se nadaju da bi se mogli vratiti kući, svojim obiteljima. Kao svećenik nastojim ljudima davati nadu, poticati dijalog i pridonositi mirnom rješenju, ali i obnovi naše zemlje.

Venezuelanci imaju vrlo snažno povjerenje u Boga i upravo im to pomaže da se oporavljaju u teškim situacijama.

Utječe li ova situacija na rad svećenika u Venezueli?

Da, itekako. Mnogi svećenici morali su napustiti Venezuelu i raditi u drugim zemljama kako bi mogli uzdržavati svoje obitelji kod kuće. Mnoge redovničke zajednice također su bile prisiljene otići zbog nedostatka resursa, jer je gospodarska situacija iz dana u dan postajala sve teža. Uz to, redovnici i redovnice iz drugih dijelova svijeta često ne mogu ući u zemlju zbog problema s vizama. To posebno pogađa zajednice koje su posvećene skrbi za najsiromašnije.

Ljudi u zemlji rade mnogo, a zarađuju vrlo malo. Iscrpljeni su i od posla i od dugotrajne ekonomske krize. Postojale su i postoje napetosti između vlasti i Crkve. Ipak, Crkva je kroz sve to nastojala tražiti put dijaloga, donositi nadu i ostati uz ljude.

Pomaže li ljudima vjera u ovom nesigurnom vremenu?

Da, bez sumnje. Venezuelanci imaju snažno povjerenje u Boga koje im pomaže da se podignu nakon teških iskustava. Mnogi ovih dana ponavljaju jednu vrlo venezuelansku rečenicu: “Bog zna.” Kao da sve prepuštaju u Božje ruke, i to im daje oslonac. U vremenu kad vlada veliko nepovjerenje prema političarima, a često i prema ljudima općenito, mnogi se hvataju upravo za to povjerenje u Boga.

Istraživanja pokazuju da Crkva u Venezueli, u usporedbi s drugim institucijama, uživa visoku razinu povjerenja. Mnogi doživljavaju Crkvu kao vjerodostojnu instituciju. Proglašenje svetima Joséa Gregorija Hernándeza i Carmen Rendiles u listopadu 2025. također je snažno ohrabrilo vjernike i dalo novi zamah crkvenom životu.

Imate li nadu da bi se situacija sada mogla poboljšati?

U Venezueli kažemo da je nada posljednje što čovjek gubi. Ne vjerujem da će biti lako pronaći brzo rješenje. Ipak, vjerujem da možemo obnoviti zemlju koja ima mnogo lijepoga i mnogo dobrih ljudi koji zaslužuju bolju kvalitetu života. Trebamo početi razmišljati ne samo srcem, nego i razumno, trezveno. Za obnovu države potreban je proces u kojem ćemo svi sudjelovati.

Šteta koja je nanesena Venezueli nije samo politička i gospodarska, nego i psihološka. Ljudi su duboko ranjeni u svome povjerenju. Zato će trebati vremena da političke i pravne institucije ponovno steknu vjerodostojnost. To bi moglo potrajati. Unatoč tomu, ne odustajem od nade da se sve može odviti mirno i da do promjena možemo doći demokratskim putem.

Razgovarala Ayleen Over (katholisch.de)