Vjera u Boga čuda čini: Hrvati iz Zambije vratili se kući

Koliko god je izgledalo beznadno te mnogi mislili da će i Hrvati i posvojena kongoanska djeca skončati u labirintu afričkih institucija, svjedočimo pozitivnom raspletu.

Netko će reći: vlada je odradila svoje. Mi, vjernici, ćemo reći: Bog se proslavio. Doduše, mnogi katolici su likovali nad sudbinom nesretnih ljudi i priželjkivali da završe u zambijskim zatvorima na duži niz godina.

No, mnogi drugi, pravi vjernici, u tišini su molili i za osmero Hrvata i njihovu posvojenu djecu. Onako od srca, iz dobrote i suosjećanja. U tišini svog doma. Ne na trgovima, ne u bučnim mimohodima. Molili su za njihov život i život njihove posvojene djece.

Jer život je dar u svim oblicima, a ne samo u onima koji odgovaraju narativu konzervativnog kršćanstva trumpovskog tipa. U kojem su samo bijeli dobrostojeći heteroseksualni kršćani pravi kršćani. Nažalost, ovaj konzervativno-kršćansko-trumpovski narativ uzeo je maha i u Hrvatskoj te javnost stječe dojam da su hrvatski katolici općenito zli i pakosni. Srećom pa to nije istina. Velika većina hrvatskih katolika još ima srca i dobrote. I željeli su da se ova nesretna epizoda iz Zambije sretno okonča.

Kaže apostol Jakov u svojoj poslanici: „Mnogo može žarka molitva pravednika“ (Jak 5,16). Upravo tome svjedočimo. Ako je jedna majka negdje u Hrvatskoj (ili možda u Zambiji ili u Kongu?) u skrovitosti molila za osmero Hrvata i njihovu posvojenu djecu, Bog ju je očito čuo. Ako je samo jedna časna sestra u nekom hrvatskom samostanu molila za ove ljude – a znam da jedna sigurno jest – Bog je uslišio njene molitve. Jer tiha i usrdna molitva jedne majke ili jedne časne sestre ima veću snagu nego mržnja tisuća ostrašćenih katolika po internetskim portalima.

Je li četvero djece posvojeno legalno ili ne? Teško je bilo što decidirano reći. Svakako, barem po novinskim napisima, stvari su ambivalentne. Činjenica je da mnoge afričke obitelji imaju više djece nego ih mogu othraniti. U velikom broju afričkih obitelji djeca od malih nogu naporno rade samo kako bi preživjela. Slika bezbrižnih veselih Afrikanaca kako po cijeli dan pjevaju i plešu ne oslikava najbolje afričku realnost.

Prevladavajuća religija u subsaharskoj Africi je kršćanstvo. Afrički kršćani se u najvećem broju slučajeva drže nauka katoličke crkve i nekih drugih kršćanskih denominacija da je umjetna kontracepcija nešto loše te ju ne koriste pri planiranju obitelji. S obzirom da suzdržavanje od odnosa tijekom plodnih dana u Africi baš i ne funkcionira, planiranja obitelji na ovom kontinentu u puno slučajeva nema. Drugim riječima, ima se onoliko djece koliko Bog da. Stoga, s obzirom na jako loša ili čak nepostojeća mjesečna primanja, mnoge obitelji koje žive u krajnjem siromaštvu nakon nekog vremena ostave jedno ili više djece na cesti ili pak u sirotištu.

Je li etičnije koristiti kontracepciju ili pak ostavljati djecu po sirotištima tema je o kojoj se već desetljećima, posebno od enciklike Humanae Vitae iz 1968., vode rasprave. Vatikan u svojim dokumentima konzistentno ističe predanost ljudskom životu pod svaku cijenu. Katolička crkva smatra da, ako prirodno planiranje obitelji u Africi kroz praćenje neplodnih dana ne funkcionira, a zbog niske razine obrazovanja funkcionira slabo, onda je bolje da se djeca rode i potom što bude. Ovo „što bude“ za mnogu od te djece znači ranu smrt, pothranjenost ili pak sirotište.

Zašto bogata Europa i Amerika potiču afričke kršćanke na rađanje a pritom ne poduzimaju gotovo ništa u smislu sustavne edukacije i ozbiljnog razvoja afričkog kontinenta, veliko je pitanje i mrlja na savjesti europskih i američkih kršćana, koji već desetljećima, a neki i stoljećima, uporno biraju vlade kojima je Afrika zadnja rupa na svirali. Ili pak jeftin izvor sirovina. Potom kad afrička djeca odrastu te se, nemajući nikakvu budućnost u svojim zemljama, ukrcaju na gumenjake i krenu prema Europi, mi, europski kršćani, opet bjesnimo da ne želimo te ljude k sebi. Uistinu, teško je nama europskim kršćanima udovoljiti.

Istovremeno, u Europi i Americi ima parova koji ne mogu dobiti djecu prirodnim putem te se odlučuju za posvojenje. U javnosti se iznose aluzije da je četvero djece kupljeno. Što bi to točno značilo? Znači li to da dio novca koji se plaća kongoanskim socijalnim službama i agencijama ide, direktno ili indirektno, biološkim roditeljima afričke djece ostavljenoj u sirotištima, te da potom tim novcem ti biološki roditelji prehranjuju svoju obitelj? Neovisno o tome ide li ili ne (a ne zna se što bi bilo bolje ili gore, jer obje opcije povlače za sobom brojne etičke dileme), očito je da su stvari složene i da oslikavaju dramu svijeta podijeljenog na bogate i siromašne, obrazovane i neobrazovane, one koji imaju toliko djece da ih ne mogu prehraniti i one koji žarko žele djecu a ne mogu je imati prirodnim putem.

Neki pak sumnjaju u namjere posvojitelja i misle da žele posvojiti djecu iz hira ili pomodnosti. No, prilično je teško vjerovati da se netko odlučuje skrbiti o djetetu sljedećih 15-20 godina iz čistog hira. A po raspoloživim podacima afrička djeca posvojena od strane hrvatskih roditelja svih prethodnih godina imaju dobar tretman. Dakle možemo pretpostaviti da će i četiri para koja su se vratila u Hrvatsku iz Zambije odgajati djecu s ljubavlju.

Nadamo se da će i vrtići, škole i fakulteti koje će ova djeca jednog dana pohađati iskazati jednaku količinu kršćanske ljubavi i prema djeci i prema njihovim roditeljima, i adoptivnim i biološkim. I da će katolici biti prvi koji će ustati u njihovu obranu ako nekome padne na pamet da ih diskriminira.