Vjernici za mir: “Gradeći mir slavimo Boga”

Konferencija „Ratovi – ima li još nešto? Duhovnost, volja i hrabrost za nenasilan otpor“ u organizaciji Inicijative Vjernici za mir održana je u Omišu, Hrvatskoj, od 9. do 12. listopada 2025.

Sudjelovalo je 60 sudionika i sudionica iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije, Sirije, Francuske i Njemačke, iz kršćanske, islamske i židovske tradicije, te agnostika humanističkih svjetonazora.

Godine 2017. sudjelovala sam na konferenciji Inicijative Vjernici za mir u Lužnici, koja me trajno obilježila. Nikada prije nisam imala priliku boraviti, promišljati i razgovarati s tako raznolikom skupinom ljudi. Vjernici i vjernice abrahamovskih tradicija, agnostici, službenici i službenice religijskih zajednica i laici, teoretičari i praktičari, mladi i stariji – ujedinjeni u zajedničkom cilju mirovnog rada. To je prostor za ljude koji svojom ljudskom i vjerskom dužnošću smatraju graditi mir.

Slogan Inicijative „Gradeći mir, slavimo Boga“ nije tek puka fraza, već nit vodilja ozbiljnom teološkom, ljudskopravaškom i aktivističkom promišljanju i djelovanju u duhu humanističkih principa i naših vjerskih tradicija: da se ljubi bližnji i neprijatelj, da se zlo dobrim pobjeđuje. Ne slažemo se uvijek i oko svega – štoviše, razgovori ponekad udaraju u pleksus – ali događaju se u sigurnom prostoru u kojem nas različitosti i neslaganja ne čine neprijateljima, nego doprinose razumijevanju drugoga. To je prostor dijaloga, a dijalog je, znamo, ne samo početna točka mirovnog rada nego i demokracije.

U međuvremenu svjedočili smo ratu u Ukrajini, prešućivanju genocida koji se događaju u Africi i live-streamu genocida u Palestini, pobjedi populizma, općoj militarizaciji društva te vulgarizaciji i fašizaciji politika. Polako smo klizili u svijet u kojem je mir postao prosta riječ, a čak i promišljanje mira predstavljano je kao posljedica dokolice nerealnih zanesenjaka. I sama se nikada do današnjih dana nisam našla u situaciji u kojoj moja vjera i nada u mir vise o koncu.

Svakodnevno se budeći u svijetu koji je sve nasilniji, a sve manje human, znala sam pitati Anu i Otta Raffai iz Inicijative kada će opet konferencija – tako nasušno potrebna zbog prostora u kojem mir neće biti suluda ideja. Nažalost, organizacija ovakve konferencije nije pitanje samo dobre volje i organizacijskih sposobnosti, nego i novca potrebnog da se dovedu, smjeste i nahrane ljudi iz cijele regije na jedno mjesto. Upravo su financije razlog zbog kojeg smo sljedeću konferenciju čekali osam godina. Sredstva treba prikupiti, a mir – za razliku od rata – nije ni vijest u medijima ni profitabilan. To je nesreća svijeta u kojem se svakodnevno budimo.

No, uza svu nesreću, prostori nenasilnog otpora tinjaju svuda oko nas, a ponekad se – kao u slučaju studentskih prosvjeda u Srbiji – i rasplamsaju. U vremenima u kojima je čovjek čovjeku vuk, niču i snažne oaze u kojima čovjek čovjeku ne može biti ništa drugo nego – čovjek.

Godine Gospodnje 2025., boreći se pronaći tračak nade uslijed ekstremne normalizacije rata i nasilja, uslijed situacija za koje smo desetljećima tvrdili „nikad više“, saznajem da se Inicijativa Vjernici za mir ponovno okuplja. Znam da moram biti tamo – ne zato što ćemo riješiti pitanje svjetskih ratova ili pronaći rješenje za vrtlog nasilja u kojem se nalazimo, nego zato što ću sjediti s ljudima u kojima se prepoznam čim nam se pogledi susretnu. Ljudi su to koji o mnogim pitanjima imaju i dijametralno suprotne stavove, ali s kojima beskompromisno dijelim razumijevanje izgradnje mira kao temeljnog pitanja našeg humanističkog i/ili vjerskog identiteta, i kao nužnosti ljudskog i društvenog razvoja koji nema održivu alternativu.

Tijekom tri dana konferencije redala su se predavanja, rasprave i radionice, a sadržaj naših promišljanja sadržan je u proglasu Inicijative Vjernici za mir, koji prenosim u cijelosti.

Smatramo da pred rastućim militarizmom koji političke elite nameću kao neupitni i nužni odgovor, te pred valom populizma koji na globalnom nivou razara temelje društava, naša je dužnost da dignemo glas. Nitko od nas ne bi smio ostati promatračem: svaki rat i svaka nepravda predstavljaju poraz koji nas obavezuje na preispitivanje – koja je naša odgovornost, gdje griješimo i kakav odgovor trebamo pružiti kao pojedinke i pojedinci ali i kao zajednice.

Ističemo da mir ne smije biti samo predmet apstraktnog promišljanja ili puko odsustvo rata. Militarizam i populizam u suprotnosti su s porukama naših vjerskih učenja, iz kojih crpimo inspiraciju za nenasilni otpor, kao put za izgradnju mira. Ne postoji izbor između mira i sigurnosti – pravednost, poštovanje, ljudskih prava i razvoj društva jesu uvjeti za punoću života u miru. Lažna dilema ”mir ili sigurnost” predstavlja izgovor za buduće sukobe, jer samo je u miru sigurnost.

Živimo u vremenu u kojem se svijet ubrzano naoružava, ljudska prava se krše, a proizvodnja straha i ”neprijatelja” je u punom zamahu. To je vrijeme u kojem politike populizma i autoritarizma obesmišljavaju dijalog, oduzimaju slobode, potiru različitosti, normaliziraju laž kao način političke borbe i produbljuju podjele u zajednicama.

Podsjećamo da Crkve i vjerske zajednice ne trebaju usvajati metode i retoriku populizma, već upravo suprotno – da štite slabe i ranjive, uključuju marginalizirane, potiču dijalog i empatiju, i pozivaju ekonomske i političke elite da preuzmu odgovornost za cijelo društvo. Naše vjere nas uče da progonjene štitimo, strance činimo bližnjima i da na zlo dobrim uzvratimo.

Mi, vjernice i vjernici, kao i vođe naših Crkava i vjerskih zajednica, svakoga dana stojimo pred izborom: hoćemo li podržavati nasilje moćnika – bilo otvoreno ili šutnjom pred nepravdama – ili ćemo mu se oduprijeti, ostajući vjerni načelima svoje vjere i savjesti. Odupiranje ne znači pribjegavanje (novom) nasilju i time umnožavanje zla, već odbijanje da se zlokobna spirala nastavi. Nenasilni otpor i nenasilno djelovanje traže od nas hrabrost, ustrajnost i kreativnost. Čak i kada ne donose brze uspjehe, oni pružaju duboko duhovno svjedočanstvo.

Oprost, pravda i pomirenje za vjernice i vjernike su glavni preduvjeti u izgradnji mira. Želimo istaknuti da oprost pomaže iscjeljenju cijele zajednice.

Pozivamo jedni druge, ali i naše političke i vjerske vođe da preuzmemo odgovornost za svijet koji ostavljamo budućim generacijama, da podržimo mlade kada ustaju protiv nasilja i nepravde, da štitimo slabe i ugrožene, da upoznajemo Drugog i živimo u skladu sa svojom savješću. Činimo to ne samo riječima, nego i svojim primjerom!

Vođeni dubokim uvjerenjem da gradeći mir, slavimo Boga,

Sudionici i sudionice konferencije ”Ratovi – ima li još nešto? Duhovnost, volja i hrabrost za nenasilan otpor”.

Omiš, 12. listopada 2025.