Zagrebačka nadbiskupija i vladavina Nikoga

Zagrebačka nadbiskupija provela je crkveni postupak i kaznila svećenika, ali slučaj nije prijavila policiji sve do novinarskih upita pet godina poslije. Što nam taj slučaj govori o odgovornosti, birokraciji i institucionalnoj savjesti? Možda Hannah Arendt ima odgovor.

Hannah Arendt imala je neobičan dar da u naizgled urednim društvenim mehanizmima prepozna ono što drugima promiče. Razmišljajući o birokraciji, govorila je o „vladavini Nikoga“ odnosno o sustavu u kojem odluke donose stvarni ljudi, ali se odgovornost za njih toliko raspodijeli među uredima, pravilnicima i nadležnostima da na kraju gotovo iščezne. Nitko nije osobito kriv jer je svatko radio svoj posao, a ono što nitko nije namjeravao, barem tako tvrde, ipak se dogodilo. Netko bi pomislio da je riječ o nekoj udaljenoj administrativnoj distopiji. No za susret s takvim svijetom ponekad je dovoljno pročitati jedno crkveno priopćenje.

Zagrebačka nadbiskupija ovih je dana objavila očitovanje o svećeniku protiv kojega je 2021. zaprimila prijavu zbog neprimjerene komunikacije s osobom koja tada nije imala ni šesnaest godina. Pokrenut je kanonski postupak, spisi su dostavljeni Vatikanu, svećeniku je izrečena trogodišnja zabrana javnog vršenja službe. Nakon isteka kazne ponovno mu je povjerena služba, uz stručno mišljenje i posebne mjere nadzora. Sve je, dakle, imalo svoj postupak, svoju odluku i svoju nadležnost. Jedino državna tijela nisu bila obaviještena. Na temelju tada dostupnih podataka, objašnjava Nadbiskupija, procijenjeno je da prijavljena komunikacija nema obilježja kaznenog djela.

Pet godina poslije, nakon novinarskih upita, ista je institucija slučaj ipak odlučila prijaviti policiji. Zanimljiv obrat. Novinari Dnevnik.hr-a pitanja su poslali 7. listopada, a policija je dva dana poslije potvrdila primitak prijave. Ne znamo je li se u međuvremenu pojavila neka nova činjenica koja je promijenila raniju procjenu. Iz priopćenja to nije moguće zaključiti. Znamo samo da je pitanje koje pet godina nije zahtijevalo provjeru državnih tijela odjednom postalo dovoljno ozbiljno da se njima prepusti razjašnjavanje okolnosti.

Bilo bi, naravno, nepošteno tvrditi da Crkva nije učinila ništa. Učinila je, i to je važno naglasiti. Svećenik je bio sankcioniran, a njegov povratak u službu uvjetovan ograničenjima. Jednako bi nepošteno bilo bez sudskog postupka govoriti o dokazanom kaznenom djelu. Ali upravo ta činjenica da je Crkva postupala, da su njezini mehanizmi funkcionirali i da su donesene formalne odluke otvara ono neugodno pitanje: može li institucija uredno provesti sve što njezina pravila predviđaju, a ipak propustiti nešto bitno?

Arendt nas je upozoravala da se odgovornost ne iscrpljuje u poslušnosti sustavu. Čovjek ne prestaje biti moralno biće kada sjedne za službeni stol, dobije pečat ili postane član povjerenstva. Upravo tada njegove odluke mogu imati posljedice za ljude koje možda nikada neće upoznati. Zato je u cijelom priopćenju osobito zanimljiv bezlični jezik. Prijava je zaprimljena, mjere su izrečene, mišljenje je zatraženo, služba je povjerena, a naposljetku je nešto „procijenjeno“. Tko je procijenio? Prema kojim kriterijima? I zašto se nakon pet godina pokazalo potrebnim tražiti procjenu državnih institucija?

Pasiv nije samo gramatička kategorija. Ponekad je i vrlo udoban način upravljanja odgovornošću.

Posebno je osjetljiva odluka o povratku svećenika u službu uz zabranu komunikacije s maloljetnicima bez prisutnosti druge odrasle osobe te zabranu virtualne komunikacije. Takve mjere mogu biti dio odgovornog sustava zaštite. Ali njihovo postojanje samo po sebi ne odgovara na pitanje kako se nadzor provodio i tko je jamčio da su sva ograničenja poštovana. Ako je oprez bio toliko potreban, javnost ima pravo očekivati objašnjenje kako se sigurnost pretvorila iz načela u praksu.

Pritom lako zaboravimo osobu zbog koje je cijeli postupak započeo. U službenim dokumentima ona postaje predmet prijave, sudionik komunikacije, osoba čiju privatnost treba zaštititi. I tu privatnost doista treba štititi. Ali zaštita identiteta ne smije značiti nestanak čovjeka iz moralnog središta priče. Crkva ne postoji zato da bi njezine procedure bile besprijekorne, nego da bi ljudi, osobito ranjivi, u njoj bili sigurni. Kada se taj redoslijed zamijeni, institucija može sačuvati pravilnik, a izgubiti povjerenje.

Ovdje ne treba posezati za velikim riječima o zavjerama i zataškavanju. Postoji ozbiljnije pitanje od onoga je li netko svjesno htio nešto prikriti: kako nastaje institucionalna kultura u kojoj se vlastita procjena toliko dugo smatra dovoljnom? I što se događa kada se savjest, umjesto da propituje odluke, zadovolji činjenicom da ih je netko nadležan već donio?

Uostalom, Crkva poznaje jedan vrlo star postupak koji nije propisan nijednim modernim pravilnikom: ispit savjesti. U njemu nije dovoljno pobrojiti što smo učinili ispravno. Treba pogledati i ono što smo propustili, uključujući trenutke kada smo imali sasvim uvjerljivo opravdanje za vlastito nečinjenje.

Zagrebačka nadbiskupija sada je slučaj prepustila i državnim tijelima. To je važan korak, ali ne briše pitanje zašto nije učinjen ranije. „Vladavina Nikoga“ gospođe Arendt počinje ondje gdje se iza ispravnih postupaka izgubi čovjek koji za njih može reći: to je bila moja odluka i za nju odgovaram.

Crkva koja vjernike uči svakodnevnom ispitu savjesti ne bi trebala čekati novinarski upit da bi ga i sama obavila.